Ephraim Kishon

Ephraim Kishon (אפרים קישון Budimpešta, 23. kolovoza 1924. – Švicarska, 29. siječnja 2005.) izraelski humorist, dramatičar, scenarist i filmski redatelj

Rođen je u Budimpešti kao Ferenc Hoffman, studirao je likovne umjetnosti - slikarstvo i skulpturu kad je počeo pisati drame i humoreske.

Za vrijeme drugog svjetskog rata prošao je kroz nekoliko nacističkih konc-logora, pobjegao je za vrijeme prijevoza u logor smrti Sobibor u Poljskoj, i skrivao se ostatak rata kao slovački radnik.

 

Andras Stanko, ime pod kojim se skrivao

Poslije 1945. mijenja prezime u Kishon i vraća se u Mađarsku, od kuda bježi u Izrael 1949. pred terorom komunističkog režima, gdje mu useljenički službenik mijenja prezime u Kishon.

Iako nije znao hebrejski, brzo ga je savladao i postaje autor satiričke kolumne u dnevniku na jednostavnom hebrejskom, Omer, već nakon dvije godine.

Od 1952. je bio autor kolumne Had Gadya u dnevniku Ma'ariv. Posvetio se pisanju političke i socijalne satire, ali je pisao i djela čistog humora, tako da je ubrzo ova kolumna postala najpopularnija u cjeloj zemlji.

Njegov izvrsni smisao za jezik i za likove je primjenio i u brojnim skečevima za kazališta. Evo jednog kratkog citata iz njegove knjige:

...U Švicarskoj se govore tri jezika: Nijemci znaju francuski i talijanski, Francuzi znaju francuski, a Talijani znaju kako da obrađuju zemlju. Oni francuskog porijekla gledaju s visoka na Nijemce, Nijemci gledaju s visoka na Francuze, zajedno gledaju s visoka na Talijane, a svi zajedno gledaju s visoka na strance.

iz Les Parents Terrible

Ženio se tri puta, prvi puta 1946. s Evom (Chawa) Klamer, brak je završio razvodom, druga supruga Sara preminula je 2002, trećom suprugom se oženio 2003. godine, a sve ih je zvao u svojim djelima najbolja od svih žena.

Ephraim s obitelji

Ephraim sa kćerkom Renanom

 

Imao je i troje djece: Raphaela (r. 1957), Amira (r. 1964), i Renanu (r. 1968), koje je također slikovito opisao u svojim pričama, poput Renanina opisa u priči Duda Cuci ili Amira u priči Pakao zvani kakao. 

Njegovi filmovi Sallah Shabati (1964.) i Shoter Azulai (1970.) nominirani su za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma.

Djela su mu prevedena na 37 jezika, pedesetak knjiga koje je napisao prodano je u više od 40 milijuna primjeraka.

Navedena je većina njegovih knjiga kako su izdavane u Hrvatskoj.

• "Nije fer, Davide" (1977.) - 73 priče - objavljena je u biblioteci HIT, a kasnije je objavljena u biblioteci Evergreen prva polovica knjige s 36 priča 
• "Kita boli more" (1980.)
•  "Kod kuće je najgore" (1982.) - 34 obiteljske priče, spremanje najbolje supruge na svijetu za doček Nove godine je legendarna priča koja blago karikira pripreme ljepšeg spola za izlazak iz kuće

 

 

• "Nema nafte Mojsije" (1984.) - 36 priča s tematikom života u Izraelu
• "Lisac u kokošinjcu" (1985.) - roman, satira na život u Izraelu
• "Još malo pa istina" (1987.) - s podnaslovom: "Priča o mojim pričama"

• "Deva kroz ušicu igle" (1988.) - priče
• "Ništa tu Abraham ne može" (1990.) - priče
• "Voljeni moj lažljivac" (1997.) - priče, zajedno s Sarom Kishon

 

• "Priručnik za menadžere" (2000.) - priče

 

Ostale knjige:

• "Jabuka je svemu kriva"

• "Blago onome tko vjeruje"

• "Mein kamm" -roman

 

• "Srećković" -roman

 

• "Šalu na stranu" - neka vrsta autobiografije

• "Priče o životinjama"

• "Jednodnevne mušice žive dulje"
• "Raj u najam"
• "Kućna apoteka za zdrave"

• "Pomozi sirotu na svoju sramotu"
• "Knjiga za porezne obveznike"