PRVA KNJIGA TISKANA NA HRVATSKOM TLU - HRVATSKI MISAL 1483.

Let gospodnjih 1483, meseca pervara, dni 22-i Misali biše svršeni.

Tako piše na kraju knjige Misala po zakonu rimskog dvora, prve knjige za koju se smatra da je tiskana na hrvatskom tlu.

Tiskana je tridesetak godina poslije Guttenbergova otkrića tiskare, ta prva hrvatska knjiga, dokaz je da nismo bili zatvoreni na rubu europskih kulturnih i znanstveno-tehničkih događaja.

Stvaraoci prve tiskane knjige u nas ostali su do danas nepoznati kao što nije poznato ni mjesto tiskanja. No, jedno je sigurno: nitko drugi u to vrijeme nije znao glagoljicu nego samo Hrvati.

Pouzdan je podatak da su Misal za tisak priredili, korigirali i rezali slova samo naši ljudi.

Sačuvano je deset primjeraka na različitom stupnju očuvanosti: u Zagrebu 4, u Bolu na Braču 1, u Vatikanu 2, u Beču, Sankt Petersburgu i Washingtonu po 1.

Glagoljica i ćirilica - povijesna hrvatska pisma

Dr. sc. Mateo Žagar

Uz latinicu, koja je već više od pola tisućljeća glavno hrvatsko pismo, a posljednjih dvjestotinjak godina jedino službeno i uobičajeno, u srednjem vijeku su postojala uz nju i dva slavenska pisma: glagoljica i ćirilica.

Prvo je svoju dominaciju izgubilo tek na početku XVI. stoljeća, a drugim se na ograničenom prostoru (npr. u Bosni, Hercegovini, Poljicama) pretežito pisalo sve do XVIII. stoljeća.

Hrvatski se jezik, kao narodni (vernacula) i u prepletanju s crkvenoslavenskim, isprva bilježio upravo tim pismima - glagoljicom zacijelo još od IX. st, a ćirilicom tek od nešto kasnije.

Do tih određenja došli smo rekonstrukcijom, na temelju pouzdanih povijesnih vrela koji navode da je u to doba na hrvatskom prostoru bio proširen "Metodijev nauk", iako najstariji spomenici obaju pisama potječu tek iz XI. stoljeća.

S druge pak strane, premda su Hrvati primili kršćanstvo zapadnim posredovanjem, i premda su prvi tekstovi njihove kulture bili - latinski, najstariji tekstovi hrvatskog jezika na latinici potječu tek iz sredine XIV. st.

Srednjovjekovna hrvatska kultura izrazito je policentrična, prostor politički i crkveno-politički razjedinjen.

Zastupljenost pisma i jezika, njihov odnos, funkcionalna razdioba (s obzirom na tekstne tipove), ovisi o naslijeđenoj tradiciji, izloženosti utjecaju susjednih kultura, financijskoj i moralnoj potpori feudalnih i crkvenih vlasti, o vlastitoj ekonomskoj snazi, geografskom položaju (mogućnosti komuniciranja) i sl.

Sjeverno od rijeke Krke i njezina utoka u more, kod Skradina, prevladala je glagoljička pismenost, južno pak ćirilička.

U panonskoj Hrvatskoj, sjeverno od rijeka Kupe i Save tek su rijetki zasvjedočeni primjeri obaju slavenskih pisama; tradicionalna je literatura isticala kako je to prostor gdje je najranije potisnuta hrvatska slavenska pismenost, a u posljednje vrijeme sve se češće ističu indikacije da se i ondje pisalo glagoljicom nešto duže.

Obla glagoljica

 

Uglata glagoljica

Karakterističnoj tropismenosti treba pridružiti i - trojezičnost.

U srednjem su vijeku Hrvati pisali, osim svojim jezikom ("oknjiževljenim" u različitim smjerovima), dvama jezicima koji su obilježili evropsko srednjovjekovlje, njegova oba pola - zapadni i istočni: latinskim i staroslavenskim jezikom (hrvatskoga tipa).

S prvim su se već susreli naseljujući ove prostore, dok su se s drugim upoznali tek nešto kasnije - u IX. st.

Prvi nisu mogli razumjeti, dok im je drugi (u to vrijeme zapravo praslavenski s dijalektalnim bugarsko-makedonskim osobinama) bio gotovo posve razumljiv.

I staroslavenski (crkvenoslavenski) jezik i glagoljica i ćirilica naslijeđa su bizantske kulture. Latinski jezik i pismo, nesumnjivo, zapadne.

Bipolarnost, karakteristična za prva stoljeća s vremenoj je nestajala, pogotovu na liturgijskom planu (prilagođivanje zapadnoj liturgiji osobito se snažno provodilo u XII. i XIII. st); književnost koju je isprva više obilježavalo naslanjanje na istočne izvore sve se više obogaćuje prevođenjem zapadnih tekstova; u glagoljičkim se tekstovima zamjećuju utjecaji latinske ortografije; sve se češće ističe kako su i staroslavenski jezik i glagoljica pismo Svetog Jeronima, da bi se iskazala lojalnost Zapadnoj crkvi itd.

S vremenom je svijest o toj kulturnoj dvojnosti u samoj hrvatskoj kulturi, na periferiji "obiju Europa", opadala, ali je Rimskoj kuriji postajala zanimljivom baš u tom smislu, kao sredstvo približavanja nesjedinjenom Istoku.

Odatle i neke papinske povlastice hrvatskim glagoljašima, kao i nastojanje da se od XVII. do XIX. st. glagoljičkim knjigama i rusificiranim jezikom pokažu "otvorena vrata" pravoslavnim Slavenima.

Glagoljica

Ovo autorsko slavensko pismo, koje je Konstantin Filozof sastavio uoči Moravske misije, polaska među Slavene 863. g, i koje se do kraja IX. st. i kasnije proširilo među većinom slavenskih naroda, upravo je najviše obilježilo hrvatsku kulturu.

Nakon kraja XII. st. jedino se na dijelu hrvatskoga prostora - Istri, Kvarneru, zadarskom kraju i Lici ovo pismo zadržalo, - štoviše - vrlo bogato koristilo, sve do kraja XIX. st.

Isprva se njome pisao, upravo kao i latinicom latinski, samo staroslavenski (u hrvatskoj redakcijskoj inačici) - kao ugledni jezik knjige, i to za sve kulturne potrebe, no od XIII-XIV. stoljeća pišu se njome i tekstovi čistog narodnog jezika (ponajviše čakavskoga).

Glagoljicom su pisani i liturgijski tekstovi i srednjovjekovna književnost i tekstovi pravnoga (administrativnoga) karaktera te osobna korespondencija.

Tek početkom XVI. stoljeća latiničko će pismo zadominirati u svim navedenim funkcijama, i otada pa sve do kraja XIX. st. krug će se njezine uporabe postupno sužavati.

U XIV. st. nakratko će je Česi "posuditi" od Hrvata i formirati u Pragu tzv. emauski krug. Kasnijih će se stoljeća glagoljica u Evropi poznavati ponajviše upravo preko hrvatskih tekstova.

Odatle i pokušaji nekih istraživača da i njezin nastanak vezuje za Hrvate i hrvatski prostor.

Tek od početka XIX. st. postaje jasno da se hrvatska glagoljica razvila iz starije, "oble" inačice koja je ponajviše sačuvana u tekstovima bugarsko-makedonske provenijencije.

I najstariji hrvatski glagoljički tekstovi, pa i najpoznatija Bašćanska ploča, pisani su takvom oblom glagoljicom, doduše već sa zamjetljivim posebnostima.

Hrvojev misal (1404)

Prvotisak misala (1483)

U paleografiji susretan oblik "hrvatska glagoljica" odnosi se uglavnom na poseban tip glagoljičkog pisma koji se na hrvatskom sjeverozapadu (Kvarneru i zadarskom kraju) oblikovao sredinom XIII. st. uslijed nagle i velike produkcije, u posebno pogodnim uvjetima za razvoj glagoljske pismenosti.

Izduživanje slova, pravokutni oblici slovnih , koordiniranje unutar retka, brojna uporaba ligatura itd. izdvojili su ovaj pismovni tip kao poseban, a prema sličnostima s nekim ćiriličkim paleografskim osobinama, često se naziva i "ustavnom glagoljicom".

Naime, posrijedi je svečano pismo, uspravnih, odvojenih slova, gdje su doduše očigledne brojne minuskulne osobine, najpogodnije upravo za liturgijske kodekse.

Prva hrvatska tiskana knjiga, Misal iz 1483, kao i još nekoliko inkunabula, otisnuta je upravo tim glagoljičkim tipom, U XIV. stoljeću formira se i brzopisna, kurzivna glagoljica, kojom se pišu brojne listine, matične knjige, zakonici i korespondencija.

Najstariji hrvatski pravni tekst, i jedan od najstarijih slavenskih uopće, Vinodolski zakonik iz 1288. sačuvan je u mlađem prijepisu kurzivnom glagoljicom.

Vinodolski zakonik (1288, kurzivni prijepis iz XVI. st.)

Posljednji kodeks pisan ustavnom glagoljicom, kao izrazom kontinuirane tradicije, otisnut je 1893. u Rimu (Misal, u pripravi D. A. Parčića).

Kurzivnom se glagoljicom katkad pisalo i na otoku Krku sve do potkraj XX. st.