Josip Kozarac

Josip Kozarac (Vinkovci, 18. ožujka 1858. - Koprivnica, 21. kolovoza 1906.), hrvatski je prozaist - novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovjetki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara.

Osnovnu školu završio je u Vinkovcima, te je pohađao gimnaziju koju je završio s puno muke, ali se sve promijenilo kada je upisao fakultet šumarstva u Beču. Diplomirao je 1879. godine na Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini.

Prije fakulteta živio je dosta slobodan i neobuzdan život. Puno je vremena provodio u prirodi, jednostavno promatrajući život koji se odvijao oko njega.

Svoje je spisateljske sposobnosti razvio pišući poezije, a kasnije je svoj talent pronašao u pisanju proze (pripovijetke i romani).

Nakon što mu je otac preminuo, Kozarac je ostao živjeti sa svojom majkom. Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je na mnogim mjestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška, Lipovljani i mnogim drugim.

Od 1896. do 1898. godine bio je jedan od urednika, tada poznatog «Šumarskog lista». Pisao je brojne članke, ali su svi bili vezani za njegov posao. Dok je bio u svojoj struci, najvažnije što je učinio bilo je službovanje u Lipovljanima od 1885. do 1895. godine, tada je posjekao i pomladio tisuće hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas, njemu u čast nose upravo njegovo ime.

Bio je poznat i po raspravama vezanih za šume, koje su bile poznate čak i mnogim stručnjacima iz Zapadne Europe i Rusije. Nakon što je ispunio sva očekivanja u svom poslu i time doprinio razvoju hrvatskog šumarstva, Kozarac se povukao i više posvetio razvijanju svojih drugih talenata i spisateljskom životu što je pokazao i mnogim svojim djelima koja su i danas rado čitana.

Umro je 21. kolovoza 1906. u Koprivnici.

Književno stvaralaštvo

Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem i danas ne bismo mogli zamisliti hrvatsku književnost bez njegova doprinosa te ne bismo imali točne informacije o životu seljaka u to vrijeme.

Kozarac je pisao realna i racionalna djela koja su se u većini slučajeva temeljila na stvarnim događajima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života.

Često je prema sebi bio samokritičan, i za njega su najviše govorili da je pjesnik prirode jer je od svih bio najviše vezan za nju. To se najviše primjećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim djelima, gdje ju je opisivao onako kako ju je doživljavao kao šumar i kao dijete kada je većinu svoga vremena provodio u prirodi.

Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu.

Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.

Najvažnija izdanja djela

• «Zmija»
• «Priče djeda Nike»
• «Moj djed»
• «Biser-Kata»
• «Slavonska šuma», «Vijenac», Zagreb, 1888. godine
• «Mrtvi kapitali», «Vijenac», Zagreb, 1889. godine
• «Među svjetlom i tminom», Matica hrvatska, Zagreb, 1891. godine
• «Tena», «Dom i svijet», Zagreb, 1894. godine
• «Mira Kodolićeva», «Prosvjeta», Zagreb, 1895. godine
• «Oprava», «Prosvjeta», Zagreb, 1899. godine

Slavonska šuma

Slavonska šuma je šuma s divnim i visokim stablima. Slavonac voli svoju hrastovu šumu. On je u njoj kao u svojoj kući. On pozna svaku pticu, svako drvo i svaki glas. Šuma je oduvijek bila njegovo nepresušivo blago. Pokraj šume sagradio je kuće, staje i štagljeve, posadio voćnjake i šljivike. Kada mu zbraniše i zatvoriše šumu on postade siromah, jer mu je ona pašom odgajala volove, svojim žirom hranila svinje, svojim drvetom dizala kuće i ograde. Vuk, lisica i kuna davali su mu skupo krzno, a zec i srna hranu. Tu se dižu veliki hrastovi sa sivkastom korom i brazdama koje teku duž cijeloga dvadeset metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom koja ih je okrenula kao stasite junake. Kada vjetrić zapuhne tvrdo glatko lišće zašapće, zatim zašuti i zašumi. Sa godišnjim dobima šuma se mijenja, a i život u njoj. U proljeće kad se sve oživljuje u šumi je najpustije. Ptice pjevice su u svojim gnjezdima, po šikarama i i livadama oko sela. U šumi su samo kos i drozd. Kada dođe ljeto u šumi sve postaježivlje i raznolikije. Priroda buja, sve je u pokretu. Na jednom visokom brijestu sagradio je orao gnijezdo. Kada su ga ljudi opazili dogovorili su se da će mlade orlove povaditi ili ubiti zato što im je orao ubijao domaće životinje. Nisu mogli ni jedno ni drugo zato što je brijest bio jako visok, a nije imao grana po kojima bi se popeli. Gnijezdo je bilo dobro naslagano tako da ga zrno nije moglo probiti. Ljudima nije ništa drugo preostalo nego da sruše brijest. Dok su jedni rušili drugi su puškama pazili na orla. Odjednom ugledaju orla kako se vraća u gnijezdo i pandžama nosi plijen. Jedan je čovjek pucao u orla. Kako je orao bio ranjen svoj je plijen ispustio i srušio se u šumu. Kad su ljudi pogledali orlov plijen začudili su se jer je to bio jastreb. Kada je brijest bio skoro srušen na njega su doletjela dva čvorka koja su ušla u orlovo gnijezdo. Kada je brijest pao od jakoga udarca čvorci su uginuli. O Ilinju love se divlje patke. Neki lovci gaze po vodi tjerajući patke i pucajući, a neki imaju pse koji im ih donose. Usput se ulovi i koja štuka i šaran. Kada dođe ljeto radi se procjena šuma. Dva lugara, jedan radnik i kolibar Bartol prenoćili su u kolibi koja je ostala iza šumskih radnika koji su preko zime ovdje radili. Procjena je težak posao, a šuma puna komaraca. Kud god čovjek ide tamo i oni idu. Vraćajući se sa teškoga posla očekivali su da će im Bartol pripremiti dobar ručak. Kada su došli u kolibu vidjeli su da im je Bartol pripremio paprikaš. Bio je ukusan, ali crn kao tinta. Bartol nije znao zbog čega je paprikaš crn ali je bio toliko ukusan, a oni gladni tako da su ga jeli i za večeru. Kada su pojeli, Bartol ode u kuhinju i otkrije da je paprikaš crn zbog toga što je zdjele pokrio hrastovinom iz koje je curio tanin crn kao tinta. I tako je spašeno Bartolovo kuharsko umijeće, a društvo ohrabreno da i dalje jede Bartolova jela. Sredinom rujna nastaje važno razdoblje za slavonsku šumu. Šumski trgovci obilaze dijelove šume koje su preko ljeta procjenili i obilježavaju stabla koja će preko zime doći na prodaju. Osim bogatih trgovaca tu su i turopoljci koji prolaze šumom i
procjenjuju urod žira, koji je zbog sječe šume i njegove upotrebljivosti
na sve većoj cijeni. U listopadu počinje lov na srne, a u studenome je šuma mirna. U to doba sije se žir. Koliko se je stare šume posjeklo toliko se nove šume treba zasaditi. Na to sijanje izađe čitavo selo. I dok se uz pjesmu sadi mlado drveće, na drugom kraju žalosno otpada žuto lišće, a tamo još dalje udara sjekira i ruši se ono što je dvije stotine godina raslo. I tako je u isto vrijeme na jednom mjestu smrt, a na drugom život. Tko bi nabrojio što je sve šuma u tih dvjesto godina dala, što je sve vidjela i doživjela, što se sve u njoj događalo i što će se dogoditi. To je ta njena tajna, njen čaroban mir.