SUĐENJE SLANSKOME
Komunistički su režimi bili najokrutniji u obračunu sa svojim najodanijim suradnicima.
Kad se poslije Drugoga svjetskog rata očekivalo da će popustiti staljinistička strahovlada, sovjetski je diktator pokrenuo val čistki u istočnoeuropskim zemljama u manijakalnoj potrazi za navodnim "prezrenim izdajnicima", "slugama imperijalizma" i pristašama odmetnutog titoizma.
Staljinovi monstruozni procesi dosegli su vrhunac 20. studenoga 1952. na suđenju Rudolfu Slanskome, dotadašnjem generalnom sekretaru Komunističke partije Čehoslovačke i skupini njegovih suradnika.
Pred upaljenim kamerama i očima cijele svjetske javnosti Slanski je sam sebe optužio najgorim riječima.
Tom sudskom farsom upravljalo se izravno iz Moskve. Istražitelji i organizatori procesa bili su sovjetski agenti koji su fizičkom torturom prisilili optuženike, pa i Slanskoga, da napamet nauče "svoje grijehe" i poslušno ih izrecitiraju pred sudom.
Jer, osobno se priznanje u komunističkim redovima smatralo jedinim pravim dokazom krivnje. Poslije je, dakako, slijedio odlazak na vješala.
Često se postavljalo pitanje zašto je Moskvi trebao tako velik sudski spektakl. U sovjetskim je tajnim arhivima tek nedavno pronađen odgovor.
Staljin se u to doba pribojavao rata sa Zapadom pa je smrtnim kaznama i općim zastrašivanjem htio iznuditi bespogovorno jedinstvo svog komunističkog tabora.
bglavac
irida
