ANTUN KANIŽLIĆ - HRVATSKI KNJIŽEVNIK
Rođen: 20. studenoga 1699. u Požegi
Umro: 24. kolovoza 1777. u Požegi
Hrvatski književnik, jedan od prvih pisaca prosvjetitelja u Slavoniji, Antun Kanižlić, rođen je u Požegi 20. studenoga 1699.
U rodnom je gradu završio četiri gramatikalna razreda /nižu gimnaziju/, a zatim je nauke nastavio u Zagrebu, Beču i Leobenu. Poslije toga učiteljevao je godinu dana u varaždinskoj Gimnaziji, a zatim je slušao tri godine filozofiju u Grazu. Završio je i teologiju u Grazu i u Slovačkoj Trnavi.
Kada je zagrebački biskup Tausi utemeljio u Požegi konzistorij za poslove slavenskih župa imenovao je u nj i Kanižlića, koji je tu ostao sve do smrti 24. kolovoza 1777.
Kanižlićevi književni počeci u svezi su s vjersko-prosvjetnim radom isusovaca i očituju se u pisanju nabožnih knjiga,
molitvenika i prijevoda s njemačkog jezika. No, već i u tim spisima ima nešto što Kanižlića izdiže iznad ondašnjih naših nabožnih pisaca, a to je metaforičnost njegova izraza i nastojanje oko čistoće i bogatstva jezika. 
Marljivo je proučavao rječnik i dubrovačke pjesnike, uopće bogatu hrvatsku književnu tradiciju, a presudni utjecaj na njegov pjesnički stil izvršili su Ivan Gundulić i Ignjat Đurđević.
To se osobito osjeća u Kanižlićevim duhovnim stihovima razasutim po raznim njegovim nabožnim djelima, napose u spjevu Sveta Rožalija, panormitanska djevica, nakićena i ispivana.
To ostvarenje pisano je u obliku pisma što ga svetica Rožalija piše iz pustinje svojim roditeljima. U njemu, starim dvanaestercima, pripovijeda svetica svoj griješni svjetovni život, nagli preokret u duši i napokon pokajnički život u pustinji.
Spjev pati od digresije i preopširnosti, ali Kanižlić pokazuje zavidan smisao za uočavanje pojedinosti i za lako pjesničko izražavanje.
Pribroje li se njemu i nabožni stihovi iz Promišljanja duhovnih iscrpljeno je uglavnom sve, gdje se Kanižlić po svojoj prirodi lirik, približio poeziji.
On je tipični predstavnik zakašnjela baroka, ali i prvi naš pjesnik bogatijih izraznih oblika.
Spomenimo i Kanižlićevo prozno djelce objavljeno godine 1780. Kamen pravi, smutnje velike,
gdje raspravlja o razlozima crkvena raskola.
Međutim, on u prvom redu ostaje u povijesti hrvatske književnosti kao vješt versifikator i zaljubljenik jezika, najbolji slavonski pjesnik prije preporoda.
bglavac
irida
