SKALICA OPLOVIO SVIJET

20. listopada - Svima je poznato da je Phileas Fogg, junak Jules Verneova romana, proputovao svijet za 80 dana u neobičnoj pustolovini koja je bila plod beskrajne autorove mašte. Isto tako je poznato da je Ivo Visin bio prvi Hrvat koji je u 19. stoljeću svojim brodom "Splendido" oplovio zemaljsku kuglu.

Dok je Visin još lutao oceanima kod kuće, u Slavonskom Brodu, odmarao se drugi naš pustolov, malo poznati Tomo Martin Skalica koji je prije prčanjskog kapetana oplovio svijet.

 Kontinentalac Skalica imao je samo 26 godina kada se 20. listopada 1851. finskim kitolovcem iz Bremena uputio na dalek put, preko Atlantskog oceana u jugozapadnom smjeru, prema Americi.

Naš je neobični moreplovac, odrastao uz obale Save, prošao nevjerojatne dogodovštine.

I sam Jules Verne mogao je o tome napisati roman.
Skalica je s finskim kitolovcima oplovio Ognjenu zemlju, stigao u San Francisco, a zatim preko Havajskog otočja i Tihog oceana uplovio u Petropavlovsk na Kamčatki.

Tovar istopljenog ribljeg ulja posada je uspjela prodati tek u Kini i onda se vratila u Europu.

Slavonskobrodski "srećogonja", kako su ga nazivali, tako je postao prvi Hrvat koji je oplovio svijet, doduše ne na svome nego na stranome brodu.

Tomo Skalica svoje je trogodišnje putovanje opisao u listu "Neven" 1856. godine. Njegov putopis sadrži vrijedne opise tadašnjeg života na moru, običaje stanovnika mnogih nepoznatih krajeva pa i opise pogibeljnih iskustava napada gusara i pokušaja iskapanja zlata na Aljaski.

Začudo, hrvatski leksikoni i enciklopedije uopće ne spominju tog našeg pustolova iz 19. stoljeća.

TOMO SKALICA - PRVI HRVAT KOJI JE OPLOVIO SVIJET

Zaboravljeni moreplovac BROĐANIN TOMO SKALICA TRI GODINE JE PRIJE KAPETANA IVE VISINA OPLOVIO SVIJET Dok je polovicom 19. st. bokeljski kapetan Ivo Visin (1806-.1869.) svojim jedrenjakom Splendido kretao na put oko svijeta, Brođanin Tomo Skalica (1825. – 1885. ili 1889.?) već je oplovio pola zemaljske kugle. I dok se Visina slavi „kao prvog Hrvata koji je oplovio svijet“, tj. šestog moreplovca kojem je to nakon Magellana pošlo za rukom, o Skalici teško da ćete naći išta zapisano u hrvatskim leksikonima i enciklopedijama. Istina je da Skalica, za razliku od Visina, nije bio moreplovac od zanata i da je svijet oplovio stjecajem okolnosti, prije svega zahvaljujući svom nemirnom duhu. No, činjenica je i da se Skalica vratio u Brod 1855. i svoje putopise započeo, na poticaj Andrije Torkvata Brlića i Matije Mesića, objavljivati u zagrebačkom Nevenu.  Za to vrijeme kapetan Visin bio je negdje na Atlantskom oceanu i trebale su mu još tri godine kako bi se vratio u matičnu luku. Uzalud su javnosti na to prije 50-ak godina upozoravali dr. Ivo Brlić (sin Ivane Brlić-Mažuranić), tragično stradali novinar i povjesničar Krešimir Šimić, te brodski novinar i publicist Stribor Uzelac Schwendemann ali je sve ostalo bez odjeka. Tek ga je književni povjesničar i antologičar dr. Slavko Ježić uvrstio 1955. u svoju antologiju hrvatskih putopisaca. Upravo zahvaljujući ovome ignoriranju Skalica je postao svojevrsna opsesija brodskog novinara i publicista Slavka Mirkovića, koji je sabrao njegove putopise u knjigu „Galijom oko svijeta“ što je ovih dana u izdanju Udruge građana Baština i brodske Matice hrvatske, a uz potporu Ministarstva kulture, 152 godine nakon Skaličina putovanja - ugledala svjetlo dana. Možda se stručnjaci neće složiti, ali je činjenica da je Tomo Martin Skalica bio prvi Hrvat koji je oplovio svijet i o tome ostavio brojna pismena svjedočanstva ispisana u Nevenu i „arcima papira“. Nastavak teksta je stradao u požaru (1856.) njegove rodne kuće u ondašnjem Brodu n/S (na Savi). Pored toga što je izgorjela imovina imućne obitelji Skalica, o samom Tomi ostalo je malo tragova pa se čak ne zna ni kako je izgledao (nije sačuvana niti jedna fotografija), a nije poznat niti datum ni mjesto njegove smrti. Zna se da je rođen u Brodu 3. siječnja 1825., a pretpostavlja se da je umro između 1885. i 1889. godine.  Podataka o tome nema. Jedni misle da je umro u Brodu dok su drugi skloniji vjerovanju da se vratio na Havaje u koje je bio zaljubljen. Brod n/S iz 18. st. Putovnica Tome Skalice BIJEG PRED MAĐARONIMA Tomo Martin Skalica odrastao je uz Savu, nedaleko brodskog franjevačkog samostana i starog gradskog magistrata, a prvi susjedi i prijatelji od dječačkih dana bili su mu Andrija Torkvat Brlić (kasnije tajnik bana Josipa Jelačića) i Matija Mesić (prvi rektor zagrebačkog Sveučilišta). Njih dvojica su sa strepnjom iščekivali Skalicu s njegovog putovanja, a kasnije ga poticali da svoje putopise objavljuje u Nevenu i šalje ih Josipu Prausu, uredniku Nevena i karizmatskoj osobi hrvatskog novinarstva druge polovice 19. stoljeća . Koliko su bili bliski potvrđuje i podatak da su se cijelog života oslovljavali sa „dragi brate“.  Skaličin otac Tomo bio je imućan i sposoban čovjek, a njegov sin, Tomo mlađi, rastao je uz brodsku luku i brodove koji su dolazili i odlazili, maštajući kako će jednoga dana i on ploviti ali daleko većim vodenim prostranstvima i brodovima. I dok su njegovi prijatelji Brlić i Mesić završili visoke škole, nemirni Skalica je svladao tek nekoliko razreda Trivialschule i postao staklar koji se bavio jednim od obiteljskih poslova. No, družeći se s A. T. Brlićem i M. Mesićem počeo se baviti politikom kao protivnik mađarizacije Hrvatske. Postao je sumnjiv i nepoželjan te je u vrijeme Bachovog apsolutizma morao izbjeći iz Hrvatske. Iz Broda je krenuo za Beč, a odatle na sjever Njemačke sve do Bremena s namjerom da ode u Ameriku do San Francisca. Tako su 20. listopada 1851. započele Skaličina pustolovine koje su se neplanski pretvorile u četverogodišnje putovanje oko svijeta. Isplovio je iz bremenske luke brodom „Suomi“ koji je plovio pod rusko-američkom zastavom pod zapovjedništvom kapetana Jana Hasshagena. Bio je to ustvari kitolovac koji je na putu do Amerike povezao još 162 putnika. Galija, kako piše Skalica, je najprije otplovila do Finskog mora i Petrograda, a potom istim putem stigla u La Manch i usidrila se u Londonu gdje je ostala nekoliko dana. Tu su se opskrbili priborom za kitolov, a potom su preko Atlantika krajem 1851. stigli do otoka Saint Antonio i Brado gdje „osim araph i mnogo spanjolacah i portgeza živi“. Već u siječnju 1852. su kod Ognjene zemlje i prolaze kroz Magellanov tjesnac na rogu Južne Amerike. Tu ih je zahvatila velika bura i nevrijeme iz kojeg su, nakon trodnevne borbe, izašli bez jedne katarke i s oštećenim brodom.  Uspjeli su doći do otoka St. Juan Fernandez, a Skalica je vrijeme kratio obilazeći Valparaiso i tom prilikom, između ostaloga, zapisao: „Ovaj je ostrov on neizrecive prirodne ljepote i miline. Uz more imade u stieni neku od naravi špilju u kojoj mogu dva čovjeka prebivati. Ondješnji ljudi kažu da je u njoj nekoć Robinson prebivao…“. Luka St Francisco Nakon toga nastavljaju plovidbu i sredinom travnja Skalica dolazi do svoga cilja - San Francisca koji mu je trebao biti polazišna točka do kopača zlata s kojima je želio iskušati sreću i steći neki imetak. No, prije iskrcavanja kapetan broda Jan Hasshagen predložio je mladom Skalici da nastavi ploviti s njim što Skalica bez velikog razmišljanja prihvati. Tako je nastavio plovidbu ali ovoga puta ne kao putnik već kao član posade, tj. kao „konstanbse“ odnosno osoba koja je vodila računa o raspodjeli hrane i vode na brodu. „Učinih s kapetanom ugovor da primam službu konstabla pod pogodbom da mi se ima u ime plaće dati 160-ti dio od lova, tj. ribljeg ulja…“ - zapisao je Skalica. Brod je ubrzo doplovio do Honolulua gdje „… muški hodaju goli, a ženske ili su nage ili u samoj svili…“ - revno zapisuje Tomo Skalica zadivljen neposrednošću domorodaca i prirodnim blagodatima otočja. Tu se ne zadržavaju dugo već, nakon obnove zaliha vode i hrane, nastavljaju do Kamčatke i njegove luke Petropavlovsk gdje su iskrcali prazne bačve kako bi imali

LOV NA KITOVE

Nakon petodnevne plovidbe između Kamčatke i Sibira love kitove u Ohotskom moru što Brođanin opisuje u detalje: „Mi za našega lova niesmo stradavanje imali… - piše Skalica te opisuje stradavanje kitolovaca sa susjednog američkog broda: „uzskoči jednoč kit blizu onoga broda, a ljudi spazivši ga odmah za njim u potjeru pa ga sretno dostignu i zabodu mu harpun u trup; ali hitro se preznu kit i zaroni, a s repom mahnu protiv čunu i zahvati kapetana, stojećeg na kormilu, po glavi i kraj uha tako da mu je odmah lubanja pukla.

Ujedno zahvati i jednog mornara i prebi mu ruku uramenu, pa udari čunu, te ga je na dvadesetak komada razbio, pa je istiovaj kit još sa konopom dva momka odvukao, koji su se u konop zapleli bili (…)

Taj brod nije imao liečnika, nego su došli umah k nama po doktora, izmolivši ga od našeg kapetana.

Naš je doktor tad stao liječiti amerikanskog kapetana kojemu je za četiri nedjelje danah rana zacielila, nego je sišao malo s pameti, tako da nije bio više kadar zapoviedati na brodu…“- svjedoči Skalica.

Toga ljeta kitolovci sa „Suomija“ ulovili su 32 kita i dobili 13.600 akova masti koje su prodali u Japanu.

Nakon toga Skalica nastavlja lov na kitove u Japanskom moru gdje ubijaju četiri kita, a potom se u Ajanu susreću s kineskim trgovcima , a Skalica zapisuje: „Nema zemlje na svietu koja bi bila žitelji tako popunjena, a nigdje nema tako mnogo i toli velikih gradovah ka u kineskoj sada revoluciom uzborkanoj državi, koja broji više stanovnikah nego čitava Europah“.

 Lov nastavljaju u Beringovom moru jedreći prema Ruskoj Americi i Sitki, njenom glavnom gradu na Aljasci.

Skalica će o boravku u Sitki napisati jedan od svojih najfascinantnijih putopisa o životu aleutskih domorodaca Eskima i vojne posade u tvrđavi.

Nailazila je arktička zima, kad se mora zamrzavaju i posada Galije Suomi vratila se zimovati u Honolulu.

Odatle se (1853.) Skalica prvi puta pismom javio ocu u Brod.

Na povratku presreću ih gusari kojima moraju predati vodu, hranu i nešto odjeće.

Nemirni duh mu nije dao mira i on poslije višetjednog boravka na Havajima, na fregati „Sea Wich“, odlazi u Kaliforniju u San Francisco odnosno Sacramento.

Odatle kreće ka „zlatnoj zemlji“ ali očito da nije imao puno sreće sa zlatnom rudačom jer se ubrzo vraća nazad, istina bez zlata ali bogat opisima i svjedočanstvima iz života kopača zlata i surovim zakonima koji su ondje vladali i koje su sami kopači provodili.

Ondje se ne zadržava dulje već s jednim američkim prijateljem odlučuje krenuti put Australije jer su čuli da ondje zlata ima puno više.

 Ukrcavaju se na brod „Lais-Abelton“ zajedno sa još 43 putnika i kreću put Sidneyja i Port Jacksona.

Kada su prošli Novi Zeland zahvati ih strašna oluja koja je trajala 13 dana, a zahvaljujući nesposobnom kapetanu brod se, prilikom ulaska u luku New Castle nasukao i razbio i tom prilikom poginulo je 13 osoba.

 No, i ovoga puta Skalica (kojeg su zvali „srećogonja“) iz nevolja se izvukao živ i zdrav ali je ostao bez ikakve imovine.

Nakon što je sretno prošao kroz oluju Tomo s prijateljem kreće put Sidneyja u kojem boravi izvjesno vrijeme koje koristi kako bi zabilježio tamošnji način življenja.

Tu se susreće s Aboridžinima, a osobito ga fascinira biljni i životinjski svijet, posebice klokani.

 Nakon što je zabilježio način života ondašnjih stanovnika, dvojica prijatelja nastavili su put pješice do prvih, uvjetno rečeno, rudnika zlata tj. „u rude australske“.

Tu prestaju zapisi Tome Skalice.

Jesu li pronašli zlato, ostala je tajna.

 Sudeći po kasnijem životu, najvjerojatnije je ostao praznih ruku.

 O nastavku njegova putovanja nema zapisa i od tada je teško pratiti njegov daljnji put.

Zbog toga je nepoznato kojim se putem Skalica iz Australije vratio u Europu: preko Pacifika, Havaja, Kalifornije, Južne Amerike pa Atlantikom do Londona, ili je išao zapadnim, kraćim smjerom: Indijskim oceanom pa oko juga Afrike (Capetown), što je vjerojatnije. Bilo kako bilo, naš pustolov je živ i zdrav početkom 1855. stigao u London gdje je, nakon nekoliko mjeseci čekanja, dobio putovnicu te se preko Beča vratio u Slavonski Brod.

POVRATAK U BROD

U Brodu ga je sreća, koja ga obilno pratila tijekom putovanja - potpuno napustila.

U proljeće 1855. zapao je u egzistencijalnu krizu.

Kako u knjizi navodi publicist Slavko Mirković, u (čini se, podmetnutom) požaru 1. siječnja 1856.

Skalicama je izgorjela obiteljska kuća i u njoj dio Tominih rukopisa pripremljenih za objavljivanje.

Otac Tomo, shrvan gubitkom obiteljske kuće, 3. veljače 1856. naprasno umire u 69. godini od apopleksije (izljeva krvi u mozak) i sin Tomo Martin ostaje bez sigurnog životnog oslonca.

Slavko Mirković navodi kako će se tijekom desetak sljedećih godina još poneki podatak o Tomi i bratu mu Stjepana i naći u magistratskim i policijskim spisima.

No, od tada se Tomi gubi trag.

 Moglo bi se pretpostaviti da je opet nekamo odlutao u potrazi za srećom (u putopisu s Havaja zabilježio je kako mu se život tamo toliko svidio da je namjeravao zauvijek ostati ondje).

Tako Tomo Martin Skalica i 120-ak godina poslije svog nestanka razbuktava maštu o kraju svog života, i čeka da bude uvršten u hrvatske leksikone ili enciklopedije.

 Bilo kao prvi Hrvat koji je oplovio svijet ili kao putopisac koji je prije 150 godina sa svojih nekoliko objavljenih putopisa tadašnjem čitateljstvu približio život u krajevima za koje mnogi nisu znali ni da postoje.

http://broco.blog.hr/2007/10/1623391468/tomo-skalica-prvi-hrvat-koji-je-oplovio-svijet-2.html