ATENTAT U SKUPŠTINI

20. lipnja - Političke i socijalne suprotnosti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dosegle su godine 1928. vrhunac.

 

U zemlji su se stranke neprestano borile oko uređenja države i podjele vlasti, a nad tom političkom burom središnja osoba bila je mračna figura kralja Aleksandra, koji je težio likvidaciji liberalne monarhije i uvođenju vlastite diktature.

Time je želio još više učvrstiti velikosrpsku prevlast protiv koje su bili svi nesrpski narodi. Treba naglasiti da je Aleksandar bio upleten u sve krize poslije ujedinjenja.

Raznim makinacijama prouzročio je pad 21 vlade od 23 koliko ih je do tog vremena bilo. Slijedio je novi mračni potez.

Usred Narodne skupštine u Beogradu, 20. lipnja 1928. godine ubijeni su poslanici Hrvatske seljačke stranke Pavle Radić i Stjepan Basariček, a predsjednik stranke Stjepan Radić teško je ranjen. Taj velikosrpski zločin organizirala je dvorska kamarila, a počinitelj je bio radikalni poslanik Puniša Račić.

U to vrijeme Hrvatska seljačka stranka, koja je imala potporu većine hrvatskog naroda, djelovala je u sastavu Seljačko-emokratske koalicije i bila je glavni zagovornik federalističkog uređenja Jugoslavije.

Naravno da takva politika nije odgovarala velikosrpskim unitaristima i njihovoj političkoj i gospodarskoj prevlasti.

 

  

  

Poslije ubojstva u Skupštini, a pogotovo nakon smrti Stjepana Radića, četrdesetak dana poslije, u Hrvatskoj su počeli štrajkovi, prosvjedi i oružani sukobi. Pogotovo je veliko uzbuđenje zavladalo u Zagrebu. Hrvatski je narod najoštrije odgovorio na ubojstvo svoga vođe.

Velikosrpska vlada pokušavala je prikazati sramni događaj u beogradskoj Skupštini kao osobni zločin neuračunljiva čovjeka. Ostaje nepobitna činjenica da je smrtonosne hice ispalio čovjek dvorske kamarile. Puniša Račić je za trostruko ubojstvo kažnjen samo s 20 godina robije što najrječitije govori o njegovoj ulozi.

Prema nekim izvorima, godine 1944. nad zločincem su pravdu izvršili partizani.
Poslije krvoprolića u Skupštini neriješeno nacionalno pitanje, teškoće na selu i nezadovoljstvo radnika doveli su velikosrpski režim u još težu krizu.

U takvim okolnostima kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. odlučio se na državni udar kojim su uništeni posljednji tragovi građanske demokracije i uvedena diktatura kralja kao predstavnika krupne srpske buržoazije.

To je, međutim, još više pogoršalo stanje u zemlji u kojoj je zavladalo velikosrpsko nasilje i bezakonje. Postroženi su zakoni, pogotovo protiv nesrpskih naroda, zabranjena su sva nacionalna društva, stranke i znamenje. Stotinu ljudi je ubijeno, a nekoliko tisuća utamničeno.

Stjepan i Marija Radić s kćerkom Milicom u Pragu 1900.

Grob Stjepana i Marije Radić
i ostalih prvaka HSS-a u arkadama na Mirogoju