Franjo II.

Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva

Franjo II. (Firenca, 12. veljače 1768. - Beč, 2. ožujka 1835.), posljednji car Svetog Rimskog Carstva, ugarski, hrvatski i češki kralj, austrijski nadvojvoda i austrijski car, poznat još i kao Franjo I.

Franjo II. bio je prvi i najstariji sin cara Leopolda II. i carice Marije Lujze.

 

Leopold II

Marija Lujza

Kada je njegov otac 1. ožujka 1792. naglo preminuo pod sumnjivim okolnostima, Franjo II. postaje carem, ali je još uvijek nepripremljen za tu dužnost.

Za razliku od oca, kojega su kritizirali zbog liberalnih nazora, Franjo II. pokazao se kao tipični reakcionar, a njegovu je vladavinu obilježila stroga državna kontrola i apsolutizam kombinirani s centralizmom.

Za razliku od oca, koji je izbjegavao uplitanje u Francusku revoluciju, Franjo II. je kao svoj prvi carski čin ušao u Francuske revolucionarne ratove, želeći zaustaviti liberalizaciju tadašnje Republike i vratiti monarhiju, no tu je doživio poraz koji će ga na koncu koštati velikog dijela teritorija za vrijeme Napoleonskih ratova.

Prije nego što je ovaj postao carem, Franjo je surađivao s generalom Napoleonom Bonaparteom tijekom njegove invazije Mletačke Republike.

Napoleonu je pružio pomoć, a zauzvrat je, nakon potpisivanja Mira u Campoformiju 1797., dobio mletačke posjede na području Dalmacije i Istre. Taj je mirovni sporazum označio kraj Mletačke Republike.

Kasnije pak, kada se Napoleon već okrunio za cara (2. prosinca 1804.), Franjo II. se pridružio protivnicima novoosnovanog Francuskog Carstva i ubrzo krenuo u borbu protiv Napoleona.

Prvi veći poraz doživio je već 1805. godine kod Austerlitza, što je ujedno označilo nastavak Napoleonovih kontinentalnih prodora.

Napoleon - Austerlitz

I ako je austrijska vojska sudjelovala u svim koalicijskim bitkama u ovoj ili onoj mjeri, sljedeći veliki poraz Franjo II. doživio je kod Wagrama 1809. godine.

Nakon tog je poraza car morao potpisati Schönbrunnski mir kojim je Napoleonu ustupio područje južne Hrvatske, Like i Gorskog kotara, pa sve do Zagreba.

Na tom će području Napoleon proglasiti Ilirske pokrajine sa središtem u Ljubljani, koje će biti pokrajina Francuskog Carstva sve do 1813. godine.

Povodom tog mirovnog sporazuma, Napoleon je zaprosio ruku Franjine kćeri Marije Lujze. Tim su vjenčanjem (barem prividno) učvršćene veze između Francuske i Austrije, dvaju protivničkih sila.

Franjina kći Marija Lujza

U međuvremenu, Franjo II. je 1804. godine proglasio Austrijsko Carstvo i sebe okrunio za prvog cara pod titulom Franjo I. To se pokazalo kao dobar potez jer je već dvije godine kasnije, 1806., Napoleon ukinuti Sveto Rimsko Carstvo i uspostaviti francuskoj podložnu Rajnsku Federaciju.

Na polju unutarnje politike, Franjo II. za ministra vanjskih poslova postavlja Klemensa Metternicha, koji će do svog svrgavanja 1848., izgraditi strogi apsolutistički sustav koji se oslanjao na strogoj državnoj kontroli i gušenju bilo kakvih liberalnih ideja, a znan je kao Metternichov apsolutizam. U svemu tome, Metternich će imati carevu potporu.

Klemens Metternich

Daljnja uloga Austrije u Napoleonskim ratovima poprilično slabi i sudjeluje isključivo slanjem svojih vojnika na raznorazna bojišta kojima su uglavnom zapovijedali pruski ili britanski zapovjednici.

Nakon Napoleonovog poraza u "Bitci naroda" kod Leipziga 1813. i ukidanja Ilirskih pokrajina, Franjo II. dobiva cijeli teritorij Ilirskih pokrajina zajedno s ukinutom Dubrovačkom Republikom (koju je 1808. ukinuo maršal Marmont).

Njegove trupe sudjelovale su i u konačanom Napoleonovom porazu kod Waterlooa 18. lipnja 1815.

Nakon pobjede kod Leipziga i prvog Napoleonovog izgnanstva na Elbi, Austrija je inicirala Bečki kongres kojemu je od 1814. do 1815. domaćin bio upravo car Franjo II. Na kongresu se, misleći kako je Napoleonova era gotova, raspravljalo o novoj podjeli Europe i određivanju granica.

Glavnu riječ na kongresu imao je Franjin ministar vanjskih poslova Klemens Metternich koji je uspio izboriti iznimno povoljne uvjete za svoju zemlju koji su bili primijenjeni u rezoluciji donešenoj 9. lipnja 1918.

Pitanje Francuske riješeno je restauracijom Burbonaca i omogućavanjem dolaska na vlast Luju XVIII. Ovaj je kongres u potpunosti etablirao Metternicha i otvorio mu put za provođenje svog apsolutizma.

Nakon Napoleonovog konačnog pada i izgnanstva na daleku Svetu Helenu, car je pristupio novim pregovorima zajedno s pruskim kraljem Fridrikom Vilimom III. i ruskim carem Aleksandrom I. koji su, nakon potpisivanja sporazuma u Parizu, 1815. rezultirali formiranjem Svete alijanse, organizacije koja je kao formalni cilj imala zaštitu suvereniteta i poretka (koji je zapravo bio Ancien régime) svake države, dok je zapravo omogućavala europskim velesilama slobodnu intervenciju prilikom unutardržavnih sukoba i gušenje bilo kakvih liberalnih (i nacionalnih) ideja i ustanaka.

Posljednjih dvadeset godina vladavine cara Franje II. obilježilo je uglavnom nemilosrdno provođenje apsolutizma, gušenje nacionalnih pokreta u slavenskim zemljama (uključujući i Hrvatski narodni preporod, koji nije toliko gušen, ali su zahtjevi upućivani Beču, kao na primjer Disertacija Janka Draškovića, bili ili odbijeni ili ignorirani) i slaba aktivnost na vanjskopolitičkom planu.

Franjo II. umro je 2. ožujka 1835., 43 godine i 1 dan nakon smrti svoga oca, a njegova smrt donijela je brojne sukobe oko njegovog nasljednika.

Franjo II.

Franjo je imao četiri sina, a najstariji od njih bio je Ferdinand I.. No, kako je on bio malouman, što je bio rezultat bliske rodbinske povezanosti njegovih roditelja, vodile su se polemike treba li uopće voditi državu. Ferdinand I. (V.) na koncu je, unatoč brojnim nesuglasicama, postao očev nasljednik koji će zemlju voditi sljedećih 13 godina.

 

Ferdinand I.