VLADIMIR MAJAKOVSKI

Rođen: 19. srpnja 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi
Izvršio samoubojstvo: 14. travnja 1930.

Pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, redatelj i glumac, Vladimir Majakovski rodio se 19. srpnja 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi, nedaleko od Kutaisija, u obitelji šumara.

Bio je jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, koja je željela promijeniti ne samo ruski estetski kontekst, već i onaj izvanestetski, pa prema tome i društvo.

Drastično je prekinuo svoj život u tom okruženju, počinivši samoubojstvo 14. travnja 1930., naznačivši time i nagli kraj ruske avangarde.

Majakovski se bitno razlikuje od prethodnika simbolista i uvodi u rusko pjesništvo futurizam čiji će biti najvažniji predstavnik.

U lirskim spjevovima Oblak u hlačama, Flauta-kičma, Rat i mir i Čovjek Majakovski u obliku monologa oslikava svoje zahtjeve.

Doživjevši Oktobarsku revoluciju kao najplodonosniji izraz težnji za oslobađanjem čovjeka od društvenih stega, postaje svjesnim promicateljem njezinih ideja, smjelim i strastvenim agitatorom.

Takvi su spjevovi Lijevi marš i 150.000.000 te scensko djelo o biblijskim motivima Misterija buffo pisano u žanru masovnog spektakla.

Pisao je i dramolete za Studio, kazališne satire, no kao najbolji satiričar pokazuje se u Stjenici (u kojoj ismijava radnika-malograđanina) i Hladnom tušu, gdje se narugao sovjetskoj birokraciji.

Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme - feljtone o dolasku nove civilizacije.

Međutim, svojom osobnom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarljivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu.

 

Oblak u pantalonama

Vi mislite bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.
"Doću u četiri" rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Evo i veće
u noćnu strahu bježi,
veće decembarsko
s prozora
u magli
U staračka leđa smiju se i ržu
kandelabri.
Mene više prepoznati ne može:
ja sam zgrčena
gomila
žila.
Šta takva gomila poželjeti može?
A mnogo hoće takva gomila.
Jer više nije važno
ni to što sam od bronze,
ni to što srce moje -
od gvožđa hladnog -
bije.
Noću i čovjek svoj zvek
u nešto žensko, meko,
želi da sakrije.
I ja sam,
ogroman.
na prozoru savijen,
rastapam staklo čelom od čelika.
da li je to ljubav ili nije?
I kakva je -
mala ili velika?
Odakle velika u takvom tijelu:
mora da je to malena,
neka krotka ljubav, što se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca.
Opet i opet
čekam,
zabivši lice u rošavo lice kiše.
I već me je poprskala dreka
gradske plime, sve više.
Ponoć, sa nožem kog pruža -
do đavola s njim! -
došla je,
zaklala.
I kao s' panja glava sužnja,
dvanaesta ura je pala.
u oknima sumorne kišne kapi,
kreveljeći se,
nakrcale,
k'o urlanjem usta da su razjapile
himere s pariske katedrale.
Prokleta da si!
I pocijepa usta skoro krik.
Zar ti je i to malo?
Čujem:
nerv,
tiho, kao s kreveta bolesnik,
podigao se.
I, gle -
u početku jedva je pošao
jedva,
onda je ustalasan,
jasan,
potrčao.
Sada je sa druga dva
očajno igrati stao.
Pao na plafon spratu niže.
Živci
veliki,
mali,
mnogi -
pomamno skaču
i već -
gmižu.
Živci pali s nogu!
A noć se po sobi glibi i oko,
otežalo, odatle nikako da se ispravi.
Odjednom, vrata zacviliše, ko da
krčma zub na zub
ne može da sastavi.
Ušla si
osorna, kao "na!"
gužvajući rukavice kao luda,
i rekla: "Da, znate, ja ću da se udam."
Pa šta, udajte se.
Ništa nije bilo.
Izdržaću.
Gledajte - ja sam spokojan ko
bilo
pokojnika.
Sjećate se?
Govorili ste:
"Džek London, novac, ljubav, strasti" -
a ja vidjeh samo jedno:
vi ste Đokonda,
koju treba ukrasti!
I ukrali su je.
Opet ću ljubav u terevenkama utuči
povije obrva ozarivši vatrom.
Pa šta!
Ponekad i u izgorjeloj kući
skitnice nađu dom!
Izazivate?
"Manje no prosjak kopejaka
vi imate smaragda bezumlja" Sjetite se!
Pala je Pompeja
od razdraženog Vezuva!
Hej!
Gospodo!
Ljubitelji
obesvješćivanja,
zločinstava,
pokolja,
da li ste najstrašnije
vidjeli -
lice moje
kada sam
ja
apsolutno spokojan?
I osjećam -
"ja"
za mene je malo.
neko se otima iz utrobe moje. Halo!
Ko je?
Mama?
vašeg sina nešto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je i srce i vene.
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
on nema kuda da se djene.
Marija! Marija! Marija!
Pusti me, Marija!
ne mogu ostati na ulicama!
Nećes?
Čekaš
dok upalih obraza grubo,
bljutav,
i isproban na svemu lošem,
dođem
i procijedim bezubo
da sam ja danas
"neobično pošten".
Marija,
vidiš -
ja se, veš poguren, slamam.
Marija!
Kako u debelo uho zabosti njeznu riječ?
Ptica
živi od pjesme,
pjeva
gladna i zvonka,
a ja sam čovjek, Marija,
prost,
koga je sipljiva noć iskašljavala na prljavu
ruku Prešnje.
Marija, hoćes li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo
zvonca.
Marija!
Na ulicama su zvijeri.
Na vratu prsti davljenja što bode-
Boli!
Otvori svoje dvori!
Vidiš -
zabili su u oči iz šešira čiode.
Pusti me.
Mala!
Ne boj se
što na mom volovskom vratu
sjede kao planine vlažne žene od znoja
gubave.
Ja kroz život vučem (i to je zato)
milion ogromnih, čistih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.
Ne boj se
da ću se opet prilijepiti za hiljade lica -
''djevojke Majakovskog'' -
u izdajničko vrijeme mraka,
ta to nije ipak
dinastija carica
krunisanih u srcu jednog luđaka.
Marija, priđi!
U bestidnosti nagote,
ili puna plašljivih drhtaja,
no daj tvojih usana ljepotu što još iscvala nije:
srce i ja nijednom ne doživjesmo do maja,
a u prokletom zivotu
tek stoti april je.
Znači - opet,
dok mračno sve je to,
uzeću srce,
isplakano grozno,
da ga nosim,
ko što
u štenaru pseto
nosi svoju šapu presječeno vozom.
Krvlju svoga srca ja radujem put,
uz odjeću bijelu lijepi se prašine cviječe.
oko zemlje - Krstiteljeve glave
po hiljaditi put
Irodijada-sunce će da se okreće.
I kada moja gomila godina
odigra svoje do konca -
krvlju označie se put što vodi
ka domu moga oca.
Izaći ću
prljav (od jendeka, gdje provodih noći)
primaći ću mu se bliže,
sagnuću se
i na uho mu reći:
Slušajte, gospodine Bože!
Kako vam ne dosadi
u zele oblaka mreškavih
zamakati oči odebljale, a?
Hajde da organizujemo
vrtešku
na drvetu poznavanja dobra i zla!
Svemogući, ti si izmislio
za svakog po dvije ruke,
i svakome si po glavu dao ti -
a zašto nisi izmislio
da se bez muke
može ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

Mišljah - Božanstvo si, svemoguće, staro,
a ti si nedoučeni, majušni bogić samo.
Vidiš, ja se saginjem
i iz sare
vadim kamu.
Krilati nitkovi!
U raju da ste zbijeni!
Gomila perjaša od straha valja se!
A tebe, što si tamjanom opijen,
rasporiću odavde do Aljaske!
Pustite me!
Nećete me zaustaviti.
lažem li, u pravu li
sam ja,
ali više ne mogu da budem spokojan.
Gledajte -
zvijezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!
Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
ja dolazim!
Gluho.
Vasiona spava, položivši šapu
s krpeljima zvijezda pod ogromno uho.