ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

Rođen: 18. studenoga 1893. u Drinovcima u Hercegovini
Umro: 2. svibnja 1925. u Zagrebu

U hercegovačkome selu Drinovcima rođen je 18. studenoga 1893. veliki i nesretni hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić.

Veliki jer je u jedinoj pjesničkoj zbirci - Preobraženja, objavljenoj za života, unio u hrvatsku poeziju nove svjetove i otvorio nove staze, a nesretni jer je njegov životni put, izmoren tada neizlječivom bolešću sušicom trajao nepunih dvadeset i sedam godina. Umro je 2. svibnja 1925. u Zagrebu.

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko livada i voda.

Ja pjevam sebe koji umrem na dan
bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem.

O, Bože, daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

U osmom razredu napustio je školu i postao slobodan književnik i publicist. Uređivao je časopise Vijavica i Juriš, s Milanom Begovićem Savremenik, a 1924. i 1925. časopis Književnik koji je pokušao nastaviti njegov brat Stanislav Šimić.

U poeziji Antuna Branka Šimića ponajprije stoji riječ kao svetinja, kao snaga stopljena u pregnantnosti, preciznosti i mramornoj čvrstini, riječ koju je cijenio kao malo tko prije njega.

Izvanredno obaviješten o kretanjima suvremenih europskih književnosti, umio je oštro, kritički, bez milosti preispitati mnoge vrijednosti i veličine hrvatske književnosti.

Njegovi kritički zahvati i danas ostaju primjerom znalačke, vrijedne i valjano pisane kritike. Kao pjesnik nastojao je sublimirati do maksimuma izraz, osloboditi ga svega suvišnog, bez slika i opisa, tražeći jezgru postojanja i kretanja, bez pjevanja i intoniranja, da sve bude govor čist, jasan, sažet i pun.

Sve je bez patosa, bez podignuta tona, bez euforije, mirno, fatalistički pomireno i u trenucima i u stihovima smrti. Spoznaja o vlastitoj tragici i taj ledeni mir čovjeka osuđenog na smrt u godinama kada se tek počinje ozbiljno živjeti i stvarati, svojevrstan je i samosvojan obračun ljudskoga duha sa smrću, njezinom neumitnošću.

Antunu Branku Šimiću pripada jedno od prvih mjesta u našoj novijoj povijesti. Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić, ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te čuđenje u svijetu.

Smrt

I smrt će biti sasma nešto ljudsko

Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve

i hropti

i smalaksava i stenje

i onda stane.

Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso

i podižu se kao kad se podižu od stola

i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti

otac zaćutati

i buljiti nijemo cijelog dana.

 

Smrtno sunce

Odavno mi se tijelo krije

od sunca, moje pogibije

Životvorno sunce

mene bonika plaši smakom

Dođem li poda nj, u istom trenu

oborit će me jednom zrakom

Past ću bez krika na moju sjenu.

Prazno nebo

Nebo je već dugo praznina

bez boga i serafina,

beskrajna pustinja siva

kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva.

Ne lete više gore duše ko laste.

Čovjek u zemlju legne i sav se raspe.

K bogu izgubismo pute.

Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.