Paul Verlaine
Paul-Marie Verlaine, (Metz, 30. ožujka 1844. - Pariz, 18. siječnja 1896.), francuski pjesnik
Prve Verlaineove zbirke, Saturnijske poeme, 1866. i Galantne svetkovine (Fetes galantes, 1869) po fakturi i inspiraciji pripadaju parnasovskoj školi.
God. 1870. objavljuje pjesmu (La bonne chanson). Pod pseudonimom Pablo de Herlagnez kriomice štampa (u Bruxellesu) rukovet lascivnih soneta.
God. 1871. dolazi u Pariz mladi A. Rimbaud, nastanjuje se kod Verlainea i među njima se zapreda neobično prijateljstvo. Verlaine napušta obitelj (ženu i sina) i odlazi s Rimbaudom u pustolovnu skitnju (Belgija, Engleska).
U Bruxellesu, pripit, puca u Rimbauda, zbog čega je osuđen na dvije godine tamnice. U zatvoru piše stihove koji će poslije ući u zbirke Mudrost i Paralelno.
Arthur Rimbaud
Za vrijeme njegova tamnovanja prijatelj Lepelletier objavljuje njegovu zbirku Romanse bez riječi (1874).
Nakon izdržane kazne Verlaine dobiva nastavničko mjesto u Engleskoj (1875—77), a potom predaje kod isusovaca u Rethelu (1877—79), gdje ima novu morbidnu avanturu (ovaj put s učenikom Lucienom Letinoisom).
Nakon propalog pokušaja da u Lucienovu zavičaju vodi poljoprivredno dobro, Verlain se 1881. nastanjuje u Parizu.
Pateći zbog braka propalog zbog njegove biseksualnosti obraća se religiji.
U reviji Paris moderne štampa poemu Pjesničko umijeće (L'art poetigue), koju pjesnička generacija osamdesetih godina prihvaća kao manifest simbolizma, a u Verlaineu gleda predvodnika novog pravca (iako Verlaine, zapravo, to nije; sa simbolistima ga povezuje jedino averzija prema šablonama stare poetike).
God. 1884. objavljuje prozni triptihon Ukleti pjesnici (posvećen T. Corbiereu, S. Mallarmeu i A. Rimbaudu), a 1886. ponovo je u tamnici (tri mjeseca — zbog zlostavljanja majke).
U kavanama Latinskoga kvarta provodi mamuran boemski život, druguje s ološem, vuče po bolnicama svoj artritis i jetra razjedena alkoholom.
Ne razlikuje zbilju od mašte, uzima opijum i hašiš, živi boemskim životom, snašao ga je tzv. pjesnički usud.
Svoja opscena djela — kao npr. Žene — i dalje tiska kriomice.
Poč. Devedesetih godina Verlaine već uživa renome i izvan granice Francuske, pozivan je na konferanse u Nizozemsku, Englesku, Belgiju; prijatelji i poštovaoci osiguravaju mu stalnu rentu.
God. 1894. izabran je za »princa pjesnika« (nakon smrti Lecontea de Lislea).
Iz tog perioda datiraju zbirke: Sreća; Pjesme za nju; Intimni obredi; Elegije; Epigrami.
Verlaine je pisao i prozu autobiografskog karaktera: Moje tamnice; Ispovijedi; Uspomene jednog udovca; 15 dana u Holandiji.
Posmrtno izdana djela: Invectives i Trilogie erotigue te Correspondance.
U francuskoj poeziji Verlaine zauzima istaknuto mjesto. Kovač novih ritmova, stvorio je novu muziku stiha i lirski izraz obogatio novim nijansama.
PJESNIČKA UMJETNOST
Muzika nek te prva brine
i zato Nepar nek ti pjeva
što mutan lakše se prelijeva,
a sve bez poze i težine.
Kad biraš riječi, nek ti godi
da ih ne biraš bez prezira:
siva nas pjesma više dira,
kad se Nejasno s Jasnim vodi.
To su za velom oči krasne,
sjaj dana kada trepti zrakom,
il na jesenskom nebu mlakom
u plavoj zbrci zvijezde jasne.
Nek nam je još i Preljev dan,
jedino preljev, a bez Boje!
Samo preljevi lako spoje
flautu s rogom, san uz san.
Od Dosjetke ti bježi smjele,
od kruta Duha, Smijeha gnjila;
s njih plaču oči Plavetnila;
sve je to luk iz proste zdjele!
Rječitost zgrabi, vrat joj steži!
Pri radu ti se često sjeti
i Rimu malko opameti,
jer pustiš li je, ona bježi.
Za grijehe Rime nema riječi!
Zar gluho dijete, Crnac ludi
taj jeftin nakit nama nudi
što pod turpijom prazno zveči?
Muzike još i sveđ i dugo,
da stih ti kao smion važi
leteć iz duše koja traži
druge ljubavi, nebo drugo.
Nek stih ti bude avantura,
u hitrom vjetru jutra rasut,
od kog metvica i smilj cvatu...
Sve drugo je - literatura.
bglavac
irida
