MATE BALOTA

Rođen: 28. rujna 1898. u Raklju
Umro: 17. veljače 1963. u Zagrebu

Iz istarskog sela Raklja, smještenog nad slikovitim Raškim zaljevom, potekao je Mijo Mirković - Mate Balota.

Rakalj

rodna kuća

Na nadgrobnoj ploči uz nadnevak rođenja, Rakalj, 28. rujna 1898., i smrti, Zagreb, 17. veljače 1963., piše da ondje počiva:

težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisal 50 knjig. Stoji i to, vrlo važno za Mirkovićev životopis, da je pokopan uz zvuke dragih roženic.

Mate Balota (19)

Objavljujući već kao đak u pazinskom listu Nada, Mijo Mirković služio se raznim pseudonimima. Mnogi suvremenici nisu ni znali da imena Mirković i Balota kriju istu osobu.

Prvu pjesmu sročio je s devet godina. Tema, kao i drugih Balotinih pjesama, bio je težak život ribara i mornara.

Već s devet godina ukrcao se na talijanski trabakul kojim je prevožen kamen. Radio je kao kamenolomac i miner, radnik na željezničkoj pruzi u Moravskoj. Bio je slagar u tiskari, novinar i urednik lista u Puli te dopisnik domaćih i inozemnih listova.

Školovao se u Čehoslovačkoj, gdje je završio klasičnu gimnaziju, i Njemačkoj, gdje je diplomirao i doktorirao ekonomske i društvene znanosti.

I nakon završetka najvišega školovanja morao je najprije obavljati ribarske i konobarske poslove, a tek poslije sveučilišno-profesorske, i to najdulje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Kao znanstvenik najprije se predstavio uspjelom obranom doktorske disertacije O glavnom uzroku ograničene gospodarske djelotvornosti slavenskih naroda 1923. na Sveučilištu u Frankfurtu na Majni.

S područja kulturne povijesti Mirković je 1960. objavio veliku znanstvenu monografiju Matija Vlačić Ilirik (Flacius), o istaknutom hrvatskom i europskom latinistu i reformatoru XVI. stoljeća.

Za tu je knjigu dobio nagradu Hrvatskoga sabora za životno djelo. U hrvatskoj književnosti Mirković je pod pseudonimom Mate Balota zauzeo istaknuto mjesto svojom zbirkom čakavskih pjesama Dragi kamen, romanom Tijesna zemlja, monografijama Stara Pazinska gimnazija i Puna je Pula te drugim proznim tekstovima.

 

 

Dragom kamenu Balota je ispjevao odu zavičaju, majci, ocu i ljudima svoga kraja te, uz Pera Ljubića i Dragu Gervaisa, dao temeljni pečat ponovnom procvatu čakavske poezije.

Impresivnim umjetničkim jezikom on je u književno djelo ugradio i svoje izvrsne gospodarske studije o Raklju, Puli i Istri s kraja XIX. i početka XX. stoljeća.

Mirkovićev domoljubni rad bio je osobito intenzivan od kraja I. do kraja II. svjetskog rata, a vrhunac je postigao na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. Na njoj se, kao voditelj naših stručnjaka za etnička, gospodarska i geografska pitanja znanastvenim argumentima i domoljubnim žarom, izborio za međunarodno priznanje sjedinjenja Istre s Hrvatskom u sastavu ondašnje Jugoslavije, što je jedino i bilo moguće.

 

 

 

 

 

 

 

 

Mladost
Jacintu

Lipa mladost moja
na brodih zgojena
po burah uresla
z moren zalivena.

I svakega dana
na moru zibana
z vitron uspavana
z nebon pokrivana.

More mi je dobro
kako dobra mati.
a vitri su vazda
Ijpi moji brati.

Na moru san resa.
na moru san dela.
u diane san huka.
trja pot od čera.

Konope san pleja
i jidra san [ija.
brudete san kuha
i litre ispija.

Lipa mladost moja
na moru zgojena.
a sada prez mora
grana usušena.

Lipa mladost moja
suncen razvrnjena,
a sada u maglah
roža uvenjena.

Moj otac

Jos dite je bija. kad svojin ocon jame je kopa,
divlje je strane prikapa, ke nikad matika ni takla.
S prstima zemlju je kupija. u skulje za loze je zgrta 
i mladu korunu na njivah je sadija, da brajde ogradi od puta.

Po tujih deli je mladost proveja, kopanji su žuljili rame,
to drago rame, ča je toliko truda podnilo za me.
Na tujen stinu je vadija, tuju je zemlju nagraća,
pedeset lita teškega dela jedina i sva mu je plaća.

Kada san ja, u gradu. u školu hodija i bili kruh ija.
on je po vas dan o crnen kruhu tuju travu kosija.
Kako su lipi po zimi u teploj skoli bili moji ditinjski dani.
a tamo vani,
u stini, na moru i vitru su delali trdi očovi dlani.

Šumu je sika, stinu lomija, od stine novce je kova,
nikad mu dan ni prez dela se finija. ni dlan mu mirova.
Pragi ča on je isklesa kite lipe crikve i hiže.
ma stari otac sve novo kamenje podiže,
i z rukon čvršćon od stine kako ripu ga riže.

I svako lito na novo tuče se z moren i išće sriću na njemu.
sve noći z veslon se muči i vajk se nada dobremu.
Vajk je u delu: po suncu. po vitru. po dazdu i zimi.
po danu i noći.
To je očov život. i nikad ne će drugače živiti moći.

Dragi Kamen

Naš kraj je zvanka brižan, prez polja i prez vode,
i sunce u njen pali, kamenje u njen gori,
a svaki mu čovik za kruh se mučno bori,
za goli svoj život, za malo lih slobode.

Svejeno nan je drag ti oštar kamik svaki,
i skasi i pećine i doci i doline,
sve muke i sve patnje i sunca zraki jaki,
a uko svega more, ko gledaš od miline.

Zaš mi smo dica sunca i vina crlenoga,
i mora velikoga i juga teple krvi.
Kad ulika urodi, to dar nan je od Boga,
kad loza nan ponese, na svitu mi smo prvi.

Svo srebro, ča se svitli, svo zlato, ča je kadi
je manje milo srcu od litice i krasa:
Svi naš život je vezan uko trdog skasa,
di su nan ustali dani mladi.