Grigor Vitez
Grigor Vitez (Kosovac kraj Nove Gradiške, 15. veljače 1911. - Zagreb, 23. studenog 1966.), hrvatski pjesnik, dječji pisac, prevoditelj.
Prije Drugog svjetskog rata bio je učitelj, a poslije je radio u Ministarstvu prosvjete i kao urednik u izdavačkoj kući Mladost.
Pisao je poeziju za djecu i odrasle ("Sto vukova", "Kad bi drveće hodalo", "Gdje priče rastu"), a prevodio je s ruskog, francuskog i slovenskog jezika.
Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića.
Stihovi skladni i muzikalni, a svojim je pjesmama zbog aktualnosti i duhovitih poanti osvojio široki krug čitatelja.
Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: "Pjesme", "Naoružane ruže", "Povjerenje života" i "Kao lišće i trava".
Nagrada "Grigor Vitez" prva je i najstarija nagrada za dječju knjigu u Hrvatskoj.
Potoku koji šumom teče
Oprezno priđe jedan jelen
I napivši se vode reče:
- Potok je kao šuma zelen.
Kraj stijena potok dalje teče
O kamena se lomeć rebra,
Skakutajući zeko reče:
- Potok je ovaj sav od srebra.
Kroz polje potok dalje teče
Pod vedro nebo izašav,
A lastavica ozgo reče:
- Potok je kao nebo plav.
I napivši se vode reče:
Nad njim oblaci bijeli stoje,
Lebdeći bijeli leptir reče:
- Potok je ovaj bijele boje.
S mnoštvom zvijezda dođe veče,
Ugasi svoje boje dan,
Plašljiva srna tiho reče:
- Gle, sav je potok ozvjezdan.
Kako živi Antun Tun
U desetom selu
Živi Antuntun.
U njega je malko
Neobičan um.
On posao svaki
Na svoj naćin radi:
Jaja za leženje
On u vrtu sadi.
Kad se jako smrači,
On mrak grabi loncem.
Razlupano jaje
On zašiva koncem.
Da l' je jelo slano,
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša.
Na livadu tjera
Bicikl da pase.
Da mu miše lovi,
On zatvori prase.
Guske sijenom hrani,
Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku
Da mu leže novce.
Kad kroz žito ide
On sjeda u čun.
Sasvim na svoj način
Živi Antutun.
(Famozni Antun Tun doista je postojao. Naime, posvađao se s pjesnikom Grigorom Vitezom, pa mu je ovaj za osvetu napisao pjesmu.)
bglavac
irida
