PREDAJA HRVATSKIH ZAROBLJENIKA KOD BLEIBURGA

Zapovjednik Treće jugoslavenske armije general Kosta Nađ uputio je 15. svibnja 1945. posljednju ratnu poruku u Beograd kojom Tita obavještava da je rat završio na Dravi u 16 sati.

Tih svibanjskih dana stotine tisuća ljudi pod oružjem, i na pobjedničkoj i na poraženoj strani, kretalo se svojoj sudbini.

Za jedne je Nađova poruka značila početak novog života, za druge mučno zarobljeništvo i dramatičan kraj.

Križni put prema Bleiburgu

Kod austrijskog mjesta Bleiburga tog se dana jedinicama Jugoslavenske armije predala glavnina kvislinško-ustaških i domobranskih snaga, dok je manji dio prethodno uspio stići do britanskih vojnih linija.

O broju zarobljenika hrvatske vojske postoje različiti podaci: oni se kreću od 50 do 200 tisuća, u nekim izvorima čak i nekoliko stotina tisuća vojnika i civila.

Dugo je vladalo mišljenje da je njihova sudbina odlučena na bojnom polju, odnosno u partizansko-ustaškim pregovorima koji su tih dana vođeni uz posredovanje Britanaca.

Danas je, međutim, poznato da je predaja zarobljenika dogovorena između Britanije i Jugoslavije, i to mnogo prije nego što se znalo koliko će se mnoštvo ljudi zateći u blajburškoj kotlini.

Britanci su se odrekli zarobljenika u strahu pred mogućim sukobom s jugoslavenskim snagama radi Koruške pa im je takozvano čišćenje palube bilo potrebno zbog priprema za nove ratne operacije.

Partizanske snage odmah su počele široko zamišljenu odmazdu nad zarobljenicima.

Većina izručenih iz Viktringa odmah je strijeljana na Kočevskom Rogu, dok su deseci tisuća drugih ubijeni na križnom putu, tobožnjem putu povratka, čija su krajnja odredišta bila čak i Skopje i Priština.

Odmazda je bila slijepa, jednaka za ratne zločince i nedužne ljude u uniformama i bez njih, za žene pa čak i djecu.

Žrtve su padale pojedinačno i skupno, te na raznim mjestima, pa je danas teško utvrditi njihov konačni broj. Neki podaci ukazuju na 40 do 80 tisuća ubijenih s područja NDH, dok drugi govore o nekoliko stotina tisuća.

Odgovornost za taj zločin, izvršen poslije rata, pada na vojni i politički vrh komunističke Jugoslavije koji je pritom imao i posve određene planove.

Prije svega trebalo je uništiti osnovu potencijalne kontrarevolucije, odnosno spriječiti političko organiziranje i djelovanje snaga takozvanog starog društva.

Ono je prema uzorima staljinističkog sustava bilo osuđeno na smrt pa makar se upotrijebila i najdrastičnija sredstva.

Napokon, odmazda je provedena i zbog stalnih velikosrpskih nastojanja da se dugoročno u svijest hrvatskog naroda usadi misao o nekakvoj povijesnoj krivnji, iako su Hrvati imali značajnu ulogu u antifašističkoj borbi na tlu Jugoslavije.