Emily Elizabeth Dickinson

 

Emily Elizabeth Dickinson (Emili Elizabet Dikinson) (Amherst, Massachusetts, 10. prosinca 1830. - 15. svibnja 1886.) je američka pjesnikinja.

Smatra se jednom od najvećih američkih pjesnikinja.

Kao djevojka zbog zdravstvenih problema veći dio vremena provodi u kući neprestano čitajući knjige i pišući pjesme.

Za svoga života objavila je samo 7 pjesama, ali nakon njene smrti među njezinim privatnim stvarima pronalaze kolekciju od preko 1000 pjesama od kojih mnoge nisu bile završene.

Njene pjesme odlikuju se prepoznatljivim, unikatnim stilom, sa nevjerojatnim darom za riječi, objedinjujući kombinaciju profinjenog osjećaja i vrhunskog intelekta.

Inspiraciju za svoja djela pronalazila je u Bibliji, Shakespearovim djelima i klasičnoj mitologiji.

Umrla je u 56. godini života, 15. maja 1886 godine.

Kompletirana i uređena kolekcija svih njenih pjesama prvi put je objavljena 1890. godine u Bostonu četiri godine poslije njene smrti.

 

Wild Nights!

Wild nights--wild nights!
Were I with thee
Wild nights should be
Our luxury! 

Futile the winds
To a heart in port--
Done with the compass,
Done with the chart! 

Rowing in Eden--
Ah, the sea!
Might I moor, tonight,
In thee!

~Emily Elizabeth Dickinson 

"Osmjehujem se kada mi predlažete da 'tiskanje' odložim za kasnije, jer mi je takva misao daleka kao što je nebeski svod udaljen od prerije. Ako mi slava pripada, tada je ne mogu izbjeći; ako mi pak ne pripada, u tom će me slučaju najdulji dan mimoići u samoj potrazi, a službeno će mi priznanje vlastita psa tada ostati uskraćeno. Bosonogi mi je status daleko draži."

Jer nisam mogla za Smrt stati

Jer nisam mogla za Smrt stati.
Ljubazno ona stade za me;
U kočiji, uz Besmrtnost,
Nas dvije smo bile same.

Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
A i ja se oprostiti
Od posla i od dokolice.
Zbog njene uljudnosti.

Prođosmo školu gdje u igri
Rvu se djeca mala;
Prođosmo žita što nas motre,
Prođosmo sunčan zalaz.

Il bolje, on pokraj nas prođe:
Od hlada rosa zadrhtala.
Jer haljina mi prozračna je,
Od tila tkivo šala.

Pred jednom kućom zastadosmo
- Ko zemlja da je nabubrila -
Jedva se vidjela jer njena
Streha tek hum je bila.

Minuše otad stoljeća
Al svako kraće je, ćutim,
No dan kad shvatih da su konji
K vječnosti okrenuti.

 Zaboravit ćemo ga srce

Zaboravit ćemo ga, srce,
Noćas, ti i ja!
Ti toplinu smetni s uma
Ja svjetlo što mi da.

Kad molitvu okončaš, reci
Da pamet zatamnim.
Požuri! Ako kasno dođeš
U mislima bit ću s njim.

UMRLA SAM ZBOG LJEPOTE

Umrla sam zbog ljepote - i jedva
Što sam se smjestila u grobu,
Jednoga koji je zbog istine umro
Položiše u susjednu sobu -

Tiho me je pitao zbog čega sam propala?
" Zbog ljepote " glas mu moj dam -
" A ja - zbog istine - oboje su jedno -
Braća smo " meni on šanu -

I ko rođaci kad se u noći nađu -
Govorili smo iz sobe u sobu -
Dok nam mahovinana dosegnu usne -
I pokri - ime i dobu -