Gabriela Mistral

- Gabriela Mistral postala prva Latinoamerikanka koja je 15. studenog 1945. dobila Nobelovu nagradu za književnost.

Gabriela Mistral je pseudonim čileanske pjesnikinje Lucila de María del Perpetuo Socorro Godoy Alcayaga (7. travanj 1889 - 10. siječanj 1957) koja je prva lationamerička dobitnica Nobelove nagrade za književnost.

Centralna tema njenih pjesama je između ostalog ljubav, majčinska ljubav, patnja i emotivni oporavak.

Rodna kuća

Gabriela Mistral je rođena u gradiću Vicuña, u centralnom Čileu, gdje pohađa osnovnu i srednju školu. Njen otac, Juan Gerónimo Godoy Villanueva napušta obitelj kad joj je bilo tri godine.

Sa 14 godina počinje da izdržava majku i sebe radeći kao učiteljska pomoćnica. Njena majka, Petronila Alcayaga umire 1929. Gabrijela joj posvećuje prvi dio knjige Tala .

1904. izdaje neke od ranih poema, poput Ensoñaciones, Carta Íntima (Intimno Pismo) and Junto al Mar u lokalnim novinama El Coquimbo de La Serena pod raznim pseudonimima.

Dok radi kao učiteljica 1906, upoznaje Romea Uretu pružnog radnika koji izvršava samoubistvo 1909, što ostavlja veoma dubok utisak na njen rad.

Iako je smrt već dio njenog pjesničkog repertoara, pišući o njegovom samoubistvu, Gabriela Mistral razmatra život i smrt daleko šire nego prethodne generacije latinoameričkih pjesnika.

Njeno prvo pjesničko priznanje došlo je 12. prosinca 1914. kada je dobila prvu nagradu na državnom pjesničkom natjecaju Juegos Florales u Santijagu za zbirku pjesama Sonetos de la Muerte (Soneti smrti).

Od tada koristi pen-ime Gabriela Mistral u skoro svim svojim pisanjima. Ime je formirano od imena njenih dvaju omiljenih pjesnika Gabriele D'Annuzio i Frédéric Mistral.

1922. na poziv tadašnjeg ministra školstva, odlazi u Meksiko gdje radi na reformi biblioteka i škola. Te godine izdaje Desolación čime dobija međunarodno zapažanje, a godinu dana kasnije i Lecturas para Mejeres (Čitanje za žene), djelo proze i poezije u kojem slavi majčinstvo, dječije školovanje i nacionalizam.

Na povratku u Čile dobila je akademsku titulu profesora španskog na Čileanskom Univerzitetu.

Njen međunarodni status doprinjeo je nizu predavanja koje je održala u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi.

Muzej Gabriele Mistral

1924. dok po prvi put u Evropi, u Madridu izdaje Ternura (Nježnost), zbirku uspavanki i rondi namjenjenih prvobitno djeci, ali sa fokusom na žensko tijelo.

Naredne godine se vraća u Latinsku Ameriku i odlazi na turneju u Brazil, Urugvaj i Argentinu. Po povratku u Čile dobija mirovinu i penzionira se od učiteljskog zvanja.

U periodu između 1925. i 1934. većinu vremena provodi u Francuskoj i Italiji. Radila je u Lizi za Intelektualnu Koperaciju Lige Naroda, te je predavala u Bernard College na Kolumbija Univerzitetu, Vassar Koledžu i Univerzitetu Porto Rika.

Slično mnogim latinoameričkim umjetnicima i intelektualcima, Mistral je službovala kao čileanski konzul od 1932. do svoje smrti, radeći u Napulju, Madridu, Petrópolisu, Nici, Lisabonu, Los Angelesu, Santa Barbari, Veracruzu, Rapallu i New Yorku.

Kao konzul u Madridu, ona je imala službenog kontakta sa još jednim konzularnim poslanikom i nobelovcem, Pablom Nerudom, mada se nikad ne zbližavaju. U tom periodu, ona izdaje na stotine članaka u magazinima i novinama u španskom govornom području.

Tala zbirka se pojavljuje 1938. u Buenos Airesu uz pomoć dugogodišnje prijateljice i korespondenta Victoria Ocampo.

Dohodak od tiraža je bio namjenjen siročadima iz Španskog građanskog rata. Ovo izdanje sadrži mnoge poeme što slave običaje i folklor Latinske Amerike i Mediterana.

Mistral uspjeva da ostvari jedinstvenu fuziju (spajanje) lokalnih osobenosti i interesa, što ona identificira kao una india vasca, tj. njen europsko baskijski - američko indijansko nasljeđe.

14. kolovoza 1945 njen sedamnaestogodišnji nećak, Juan Miguel, je izvršio samoubistvo. Njena žalost za njim, te zatezanje napetosti početka Hladnog rata u Europi i obje Amerike su teme njene posljednje zbirke pjesama izdate za njenog života pod nazivom Lagar, izdate 1954.

Njena posljedna zbirka poezije, Poema de Chile (Pjesma iz Čilea), je recenzirana od strane njene prijateljice Doris Dana i izdata je 1967. Poeam de Chile opisuje pjesnikinj povratak u Čile nakon smrti u pratnji indijanskog dječaka iz pustinje Atakama i andskog jelena, huemula.

15. studenog 1945 ona postaje prva latinoamrikanka koja dobiva Nobelovu nagradu za književnost.

Nagradu joj je osobno dodijelio Kralj Gustav od Švedske 10. decembra 1945. Slijedi počasni doktorat od Mills Collegea u Oacklandu 1947., te državna nagrada za književnost Čilea 1951.

Narušeno zdravlje joj eventualno usporava njena putovanja. U toku posljednih godina života većinu vremena provodi u gradu Hampstead, u državi New York, gdje umire od raka 10. siječnja 1957 u 67. godini života.

Vlada Čilea je proglasila trodnevnu žalost povodom njene smrti, dok su na tisuće Čileanaca došli da joj odaju počast.

Neke od najpoznatijih pjesama su joj: Piececitos de Niño, Balada, Todas Íbamos a ser Reinas, La Oración de la Maestra, El Ángel Guardián, Decálogo del Artista i La Flor del Aire.

 

JA NISAM SAMA

Noć, napuštena je
Od planina pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!

Nebo, napušteno je
Od mjeseca koji pao je u more.
Ali ja, ona koja te drži.
Ja nisam sama!

Svijet, napušten je
ljudi su tužni i ti to vidiš.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!

LAGANA KIŠA

Ta plašljiva, tužna voda,
kao dijete koje pati,
prije nego takne zemlju
iznemogne.

Mirno stablo, miran vjetar.
U tišini omamljivoj
ovaj plač i fin i gorak
samo pada.

Nebo kao silno srce
otvara se u svom bolu,
i ne kiši, već krvari
tiho, dugo.

A ljudi ne osjećaju
u svom domu tu gorčinu,
to poslanje tužne vode
sa visine.

Ova voda pobijeđena
slazi dugo i zamorno
prema zemlji koja leži
ukočena.

Kiši, a noć kao šakal
vreba, strašna, u planini.
Iz zemlje će šiknut nešto
u mrklini?

Zar bi mogo tko usnuti
dokle vani pateć pada
ova troma, smrtna voda,
sestra smrti?

STID
Kad me ti gledaš postajem sva lijepa
kao trava koju umiva rosa
i
kad siđem na rijeku,visoke trske
neće prepoznati moje slavno lice.
Stidim se svojih žalosnih usta,
svog razbita glasa, svojih
grubih koljena.
Sada kada si došao i kada si me vidio,
osjetih da
sam jadna i da sam posve gola.
Nijednu stijenu na putu nisi sreo
tako golu pred jutarnjom
svjetlošću,
k'o što je ova žena koju si pogledao,
kada si začuo
njeno vedro pjevanje.
Ušutjeti ću zbog ljudi što prolaze,
da ne bi možda primjetili
moju sreću
po sjaju što izbija iz mog visokog čela
ili po
nemirnom drhtanju mojih ruku.
Noć je i na travu se spušta rosa,
gledaj me otvoreno i govori
blago,
jer već ujutro,silazeć' na rijeku,
ona koju si ljubio
odnijet' će ljepotu.