Mihail Jurjevič Ljermontov

 

(rus. Михаил Юрьевич Лермонтов, Moskva, 15. listopada 1814. - Pjatigorsk, 27. srpnja 1841.), ruski pjesnik.

Rođen i odrastao u Moskvi, Ljermontov je napustio moskovsko sveučilište i stupio u gardijsku vojnu akademiju u Petrogradu.

Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemićke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske, koji je bio stupio u rusku službu.

Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela, ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe. Jurij Petrovič vratio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina.

Mališan je volio i oca i baku, a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe. Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina, snažno dojmili tankoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnija knijževna djela.

Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao pjesmu Pjesnikova smrt, privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841. on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba.

Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao, stvorio u te četiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela, od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st.

Na dan 15. srpnja 1841. održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce.

Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu« glasio je :»Tako mu i treba!«

Kao romantik pjevao je o ljudima snažnih strasti, o proslavljenim junacima i ruskoj prošlosti. Osuđuje društvo kakvo poznaje, te slavi poštenje i snažne karaktere.

 

U romanu "Junak našeg doba" prikazuje zatvoren krug plemićkog društva, junaka čiji je "portret sastavljen od poroka sveg našeg pokoljenja".

 

 

Trojka - Ljermontov crtež

NE, TI SAD NISI...

Ne, ti sad nisi više ona - koja
Osvajaše me nekad; nit' ljepota
Privlači mene! To je - bol života
I izgubljena zalud mladost moja.

I kad, ponekad, očaram se tobom,
Gledajuć željno u oči ti sjajne,
Ja tada vodim razgovore tajne,
Ali ne s tobom već sa samim sobom.

Sa slikom one drugarice mlade,
Čije se crte u tvom liku skriše,
S ustima koje ne govore više
I sa očima - blijeskom mrtve nade!

STJENA

Oblak zlatni zanoćio
Na grudima đžina - stjene;
A jutrom rano otplovio
Azurom vaseljene...

Al' stjena vlažna postala je...
Sve dane i sve noći
Tuži - jer sama ostala je
Plačuć u samoći.

RASTALI SMO SE

Rastali smo se. - No lik lijepi taj
I još u srcu nosim svom,
Ko lijepih dana odblijesak i sjaj,
Ko ljubav - dušu miluje mi njom.

Strastima drugim predadoh se sam...
Al' vječno ja se sjećam lika tvog:
Napušten hram je ipak osto hram.
Odbačen idol ipak osta - bog!

Ne, ja te tako vatreno ne ljubim

1
Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
U tebi svoje prošle patnje ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

2
U času, kad te zadivljeno gledam,
S očima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom, već sa srcem svojim.


Ja s dragom zborim, koje više nema,
U tvome liku tražim crte njene,
U živim ustma - usta davno nijema,
U očima ti - sjaj ugasle zjene.

Kad talas krene

Kad talas krene preko žute njive
I svježa šuma zvukom vjetra pirne,
A u vrtu se tamno-plave šljive
U blagoj sjeni lišća kriju mirne;

Kada, mirisnom rosom umivena,
U rujno veče il u jutru plavom,
Ispod grma mi đurđica srebrena
Predusretljivo nakloni se glavom;
Kad hladan izvor zapleše kroz dragu,
U mislima mi mutne snove niže

I šumori mi tajanstvenu sagu
O mirnu kraju iz kojega stiže.

Tada se smiri moja muka mnoga,
Na čelu bore postaju sve manje,
I obuzme me neko sretno stanje,
A sred nebesa ja ugledam Boga.

Ne volim tebe tako strasno ja

Ne volim tebe tako strasno ja,
niti za mene sja tvoja ljepota;
u tebi volim patnju svog života
i mladost koju satre sudba zla.

Kada u tvoje oči ponekad
moj pogled dugo, dugo upija se;
tajanstven mene razgovor zanese,
al' srce s tobom ne govori tad.

S negdanjom dragom pričom u čas taj,
u liku tvom lik tražim druge jedne,
na usnama ti - usne davno ledne,
u oku - oka ugašenog sjaj.

Prorok

Otkako mi je vječni sudac
sveznanje dao svog proroka,
u očima ja ljudi čitam
stranice zlobe i poroka.

I objavljivat ljubav stadoh,
nauk pravi istine same,
al tad su stali bližnji moji
kamenje bijesno bacat na me.

I pepelom tad posuh glavu,
iz grada bježah ja skitnica.
U pustinji otada živim
na božjoj hrani kao ptica.

Čuvajuć zavjet iskonskoga,
tu sva me bića slušat znaju,
i same zvijezde slušaju me,
dok radosno trepereć sjaju.

A kada opet užurbano
ja probijam se bučnim gradom,
starci uz osmijeh samoljublja
zbore potomstvu svome mladom:

"Gledajte: to je primjer za vas!
On ohol bješe, ne htje s nama;
budala, htjede uvjerit nas
da bog mu zbori na usnama!

Gledajte, djeco, sad na njega!
Kako je tužan, glednite ga!
I blijed, i slab, i go, i bijedan,
i kako svaki prezire ga!"