Petar I. Karađorđević
   Петар I Карађорђевић

Petar I. Karađorđević (Beograd, 11. srpnja 1844. – Beograd, 16. kolovoza 1921.), kralj Srbije (1903.-1918.) i Kraljevine SHS (1918.-1921.) iz dinastije Karađorđevića.

Sin kneza Aleksandra (vladao Srbijom 1842.–1858.), unuk vođe Prvog srpskog ustanka Karađorđa. Godine 1914. prenio je kraljevska ovlaštenja na sina, prijestolonasljednika Aleksandra, koji vlada kao regent.

Školovao se u Beogradu, Ženevi, Parizu i Metzu, gdje je 1867. završio višu vojnu školu.

U redovima francuske vojske borio se u francusko-pruskom ratu 1870.–1871. Odlikovan za hrabrost ordenom legije časti.

Vladar na liniji fronta...

Za ustanka u Bosni i Hercegovini 1875.–1876. četovao protiv Turaka u Bosanskoj krajini, pod imenom Petar Mrkonjić (nekadašnji slavni hajdučki vođa).

Oženio se kćekom crnogorskog knjaza Nikole Petrovića i s njom živio na Cetinju 1883.–1890., a zatim u Ženevi, do izbora za kralja Srbije.

Do toga je došlo nakon što su kralj Aleksandar Obrenović i njegova supruga Draga bili ubijeni u uroti grupe časnika u noći 28.-29. svibnja 1903.

Kruna kralja Petra

Vrativši se u Srbiju na poziv Narodne skupštine, Petar polaže vladarsku prisegu 15. lipnja 1903.

Završni dio ceremonije krunisanja i početak svećanog defilea ulicama Beograda.

Vraćen je na snagu liberalno-demokratski Ustav iz 1888., pisan po uzoru na belgijski, po kojem je Srbija postala ustavna monarhija (kralj Aleksandar bio ga je suspendirao 1894.).

Slika "Kraj Petar I Krađorđević u kabinetu"

Petar je štovatelj ustavnosti, liberalnih i demokratskih načela. Preveo je na srpski spis J. S. Milla O slobodi, i isticao parolu da se »jedino u slobodi narod uzgaja za slobodu«.

Kralj Petar I Karađorđević odlazi na blagodarenje u Sabornu crkvu.

Njegova vladavina obilježena je prijelazom sa apsolutizma na ustavnost i parlamentarizam, te poštovanjem slobode tiska i drugih građanskih sloboda, ali također i snažnim utjecajem vojske, osobito časničkih krugova oko organizacije Crna ruka, partitokratskom vlašću stranačkih vodstava, te rastom društvenih nejednakosti.

Ključna politička osoba toga doba je kontroverzni Nikola Pašić, predsjednik vlade (s kraćim prekidima) 1903.–1918.

Godine 1936., na osnovu iskustva sa ponašanjem srbijanskih stranaka u Prvoj Jugoslaviji, Josip Horvat piše: »Politički razvitak Kraljevine Srbije do 1903., nakon borbe s dinastijom Obrenovića, donio je Srbiji demokraciju, odnosno demokratske forme političkom životu; ali ono što je bitno, jezgra, duh, zapadnjačke demokracije nije se još, sasvim prirodno, uspio razviti; radikali su uspjeli u borbama do 1903. osvojiti za stranke vlast; umjesto vlasti dinastije došla je vlast klubova, vlast njihove oligarhije.« (Horvat, II, str. 201)

Utjecaj na Srbe i Hrvate u Austro-Ugarskoj

Zahvaljujući liberalno-demokratskom režimu kojeg utjelovljuje europski kultivirani Petar I., Srbija postaje privlačna kao uzor i mogući pijemont južnoslavenskog ujedinjenja ne samo za Srbe prečane, nego i za Hrvate i Slovence pod austro-ugarskom vlašću.

Svetozar Pribićević je u listu Novi Srbobran slavio slobode, koje vladaju u Srbiji. U razgovoru sa regentom Aleksandrom 29. studenog 1918. rekao da nitko od Srba u Austro-Ugarskoj nije želio ujedinjenje sa Srbijom u vrijeme dinastije Obrеnovića, koja je vladala apsolutistički. »Tek nakon dolaska na prijestolje Petra Karađorđevića Srbija je za njih postala magnet, jer je on kao vladar stvorio doba slobode.« (Krizman, str. 356)

To je utjecalo i na stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, a Pribićević i drugi južnoslavenski političari uspostavili su redovne kontakte sa srbijanskim predsjednikom vlade Nikolom Pašićem, te otvoreno govore kako slijede njegovu politiku.

Konflikti i ratovi sa susjedima

Ključni su se događaji za vladavine Petra I. odvijali u vanjskom politici. On je prekinuo orijentaciju Obrenovića prema Austro-Ugarskoj; tako je započet konflikt koji eskalira sve do Prvog svjetskog rata.

Iako je mala država između dva carstva, Srbija vodi aktivnu, samopouzdanu politiku. Nasuprot željama Austro-Ugarske da proširi svoju vlast i utjecaj na Balkan, na račun umirućeg Otomanskog carstva, Srbija, uz oslon na Rusiju i Francusku, postaje regionalna sila u usponu, koja i sama razvija osvajačke aspiracije ne samo prema jugu (Makedonija) nego i prema zapadu (Bosna i Hercegovina).

Konfliktni su bili odnosi sa svim susjedima.

• Nastojanje da se Turci istjeraju s Balkana uz istovremeni antagonizam s Bugarskom oko Makedonije Carinski rat s Austro-Ugarskom 1906.–1910.
• Nakon sklapanja carinskog saveza Srbije i Bugarske, Austro-Ugarska je zabranila svaki uvoz iz Srbije, što je teško pogodilo nerazvijeno srpsko gospodarstvo. Srbija se povezuje s Francuskom, Italijom i Rusijom. Uspjeva naći nova tržišta za svoje poljoprivredne proizvode, a u Srbiju ulazi francuski kapital koji potiče razvoj industrije. Bugarska se pak zbog spora sa Srbijom oko Makedonije približava Austro-Ugarskoj i Njemačkoj.
• Kriza zbog austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. To je dovelo do duboke diplomatske krize u Europi i zaprijetio je rat između Srbije, te Rusije kao njenog saveznika, protiv Austro-Ugarske. To je imalo i ozbiljne posljedice za hrvatsku politiku (Veleizdajnički proces). Sile Antante su 1909. priznale aneksiju, pa je to morala i Srbija. Austrougarska nastoji proširiti svoja osvajanja prema Kosovskom vilajetu (još pod turskom vlašću).
• Pobjede protiv Turske u Prvom i protiv Bugarske u Drugom balkanskom ratu 1912.–1913.
• Sarajevski atentat i početak Prvog svjetskog rata.

Kada ujesen 1915. austro-ugarska, njemačka i bugarska vojska osvajaju Srbiju, povlači se sa vojskom preko Albanije na Krf.

Živio je u inozemstvu do srpnja 1919. Prijestolonasljednik Aleksandar preuzeo je kao regent sve ovlasti i Petar više nije imao utjecaja na politička zbivanja. Ostao je međutim visoko uvažavan.

Kad je 1921. umro, njegova je smrti teško odjeknula u cijeloj državi, bez obzira na stranačka stajališta: osjeća se da počinje nova epoha (Horvat II, str. 217)

Nasljeđe

Aleksandar, nažalost, nije imao u sebi ništa od očeve tolerancije i širine duha; od početka nastupa kao despot, po uzoru na svojeg imenjaka Aleksandra Obrenovića. Stvaranje peterostruko uvećane države dozvoljava mu da maksimalno razvije svoje autokratske sklonosti.

Neke osobine Petra I. naslijedio je njegov nećak knez Pavle Karađorđević, koji je nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marsejskom atentatu 1934.–1941. regent u ime maloljetnog Petra II..

Duh ustava iz 1903./1888., usmjerenog na jačanje vlasti parlamenata i slabljenje vlasti kralja, unio je u svoj nacrt Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Stojan Protić. »Protićev ustavni nacrt odisao je sav idealizmom predratne demokracije, iskustvom državničkim i proicavošću za svu unutrašnju problematiku nove države.« (Horvat, II, str. 202) Ta je težnja međutim u radu Ustavotvorne skupštine bila posve odbačena.

Stvarnost Srbije od 1903. bila je proturječna, sa "balkanskom" brutalnošću, despotizmom i neobaziranjem na načela "pravne države", koje tanak sloj uzdižuće inteligencije i liberalno-demokratske forme nisu mogli suzbiti.

U novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca od tih je formi ostalo vrlo malo, a kasnije, uvođenjem šestojanuarske diktature, nimalo.

Ne samo Srbi prečani kao Svetozar Pribićević, nego i neki liberali u Srbiji (npr. Dragoljub Jovanović) postepeno su uviđali da su i sami žrtve despocije, pa je vladavina Petra I. 1903.–1914. postala tema nostalgičnih prisjećanja i idealiziranja.

Kralja se često nazivalo – Petar I. Veliki Oslobodioc.