ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ

Rođen: 17. travnja 1704. godine u Bristu
Umro: 14. prosinca 1760. godine u Zaostrogu.

Hrvatski književnik Andrija Kačić Miošić rođen 17. travnja 1704. u Bristu, u Makarskom primorju.

Školovanje je počeo u franjevačkom samostanu u Zaostrogu. Zatim je, prema predaji, završio studij filozofije i teologije u Budimu, a nakon povratka u domovinu postao je 1730. učitelj na netom osnovanoj Filozofskoj školi u Šibeniku i potom lector generalis u šibenskoj bogosloviji.

Nakon desetogodišnjega nastavničkog rada otišao je u samostan u Sumartinu na Braču, gdje je 1747. postao starješina samostana.

Već 1750. ponovno ga nalazimo u Zaostrogu i ondje ostaje deset godina - sve do smrti.

Prvo Kačićevo djelo nastalo je za vrijeme učiteljevanja u Šibeniku.

To je Priručnik skolastičke filozofijske propedeutike, tiskan u Veneciji 1737.

Napustivši nastavnički rad, Kačić se počinje zanimati za narodne priče i pjesme, proučava povijesne izvore i književnopovijesna djela, osobito ona Filipa Grabovca. Sam je bio odgojen na pučkim tradicijama te je osjećao da bi mogao pomoći narodnom osvješćivanju.

Tijekom 10 godina u Zaostrogu objavio je plodove upornog i marljivog rada: godine 1756. izlazi mu Razgovor ugodni naroda Slovinskoga, a 1760. Korabljica.

I jednim i drugim djelom Kačić je želio narodu pružiti znanje o domaćim i svjetskim zbivanjima od početka svijeta do najnovijih dana.

Osobitu je popularnost stekao djelom Razgovor ugodni. Tu u prozi i stihovima priča o važnijim događajima iz prošlosti južnih Slavena i susjednih naroda.

    (Pri kraju pisac hvali mletačku vlast ovim riječima: ,·Moj štioče poštovani, . . . poznat ćeš čestito, mirno i rajsko stanje, u komu se nahodimo sada pod krilom našega Privedroga Principa, za koga imamo u potribi našu krv proliti« .. . Slijedi tekst u kome se na 396 stranica maloga formata izmjenjuju proza i 41 pjesma.
      Treba znati, da je Kačić prvo izdanje RU dao u tisak, dok je bio u stanovitoj duševnoj tjeskobi. On je, naime, bio duboko svjestan, da svojim sunarodnjacima, podanicima Mletačke republike, nudi knjigu i naslovom i sadržajem sličnu knjizi svoga redovničkoga subrata, radi koje je ovaj prije samih sedam godina životom stradao. Stoga ne samo da Kačić nigdje ne spominje inkriminirano djelo fra Filipa Grabovca »Cvit razgovora i jezika iliričkoga aliti rvackoga« (Mleci 1747.), koje mu je dalo početni poticaj za RU, nego u predgovoru ističe samo talijanskog pisca Doglionija, koji je bio odan mletačkoj vladi i njenim političkim ciljevima, kao da se samo njime služio. Plod Kačićeve tjeskobe jest i ona, više diplomatska, izjava o učestitom, mirnom i rajskom stanju« pod krilom duždevim. Čak se Kačić nije, dapače, usudio svoje djelo osobno donijeti u Mletke u tisak, dok ne vidi kakav će stav prema njemu zauzeti uvijek sumnjičava mletačka vlada . . . Kačić je, dakle, jasno ocijenio političke prilike, u kojima se imalo pojaviti njegovo, za porobljeni narod u Dalmaciji, epohalno djelo.)

Stil i stih posudio je iz narodne pjesme, a želio je da siromasi, težaci i pastiri uče i uživaju u njegovim djelima. Kačićeva je knjiga doživjela golemu popularnost ne samo u Dalmaciji nego i u drugim hrvatskim krajevima.

Pravi razlog uspjeha bio je taj što je pisac jednostavno progovorio o stvarima koje su zanimale puk.

Još dugo poslije Kačićeve smrti, a umro je 14. prosinca 1760. u Zaostrogu, Razgovor ugodni naroda Slovinskoga bila je najraširenija hrvatska knjiga, svojevrsni narodni domoljubni priručnik.

 

http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/