Émile Zola
Émile Zola (Pariz, 2. april 1840. - Pariz, 29. septembar 1902.) je francuski romanopisac i osnivač i predstavnik naturalističkog pravca.
Od oca Italijana nasljeđuje živ temperament i neisušnu energiju kojom će braniti svoje književne i društvene poglede. Godine 1898. upleten je u "aferu Dreyfus" izravno pišući predsjedniku republike ("Optužujem !" - "J'accuse"), u kojem je tražio reviziju procesa.
Naslov članka koji je u listu Zora (Aurore) objavio 13. januara 1898. godine francuski književnik Emil Zola u odbranu francuskog oficira Drajfusa (Alfred Dreyfus, 1859-1935), koji je 1894. lažno optužen zbog špijunaže i osuđen na doživotnu robiju.
Imao je znatnog uticaja na reviziju procesa, kojim je Drajfus pomilovan 1899. i rehabilitran 1906, ali je i sam uhapšen i osuđen na godinu dana zbog uvrede ratnog suda.
Kasnije je utvrđeno da je Zola umro pošto je bio otrovan na taj način što su mu začepili dimnjak, pa se ugušio od ugljičnog dioksida.
Upotrebljava se inače kao parola za otkrivanje nepravde.
E. Manet, Portret - Emile Zola, 1868
Svoje teoretske poglede nastojao je ostvariti u ciklusu Rougon-Macquartovi ili Prirodna i društvena historija jedne obitelji pod Drugim carstvom (Les Rougon-Macquart, 1871. - 1893.), gdje je u 20 romana prikazao fizičko i moralno propadanja pojedinih članova obitelji Rougon-Macquart uslijed njihova hereditarnog opterećenja; ujedno je i dao i presjek kroz razne društvene sredine u doba Drugog carstva i oživio preko 1000 lica.
Među romanima iz tog ciklusa nelaze se i najpoznatija Zolina djela kao Trbuh Pariza (Le Ventre de Paris, 1873.), Jazbina (L'Assommoir, 1877.), Nana (1879.), Germinal (1885.), Čovjek-zvijer (La Bête Humaine, 1890.) i dr.
Manje su značajniji njegovi kasniji ciklusi Tri grada (Trois Villes - Lourdes 1894., Rome 1896., Paris 1898.) i nedovršena tetrologija Četiri evanđelja - Plodnost, Rad, Istina i Pravda (Les Quatres Evangiles - Fécondité (1899.), Travail (1901.), Vérité (1903.),Justice (nedovršeno).
Mada je Zola nesumnjivo jedan od najznačajnijih francuskih književnika, visoku umjetničku vrijednost dostiže jedino o opisima masovnih scena, gdje je pravom epskom snagom znao prikazati instinkt gomile, dok mu je glavni nedostatak u površnoj karakterizaciji likova i pomanjkanju psihološke uvjerljivosti.