HEINRICH HEINE
Rođen: 13. prosinca 1797. u Düsseldorfu
Umro: 17. veljače 1856. u Parizu
Književni povjesničari i teoretičari slažu se da umjetnički i idejni izraz Heinricha Heinea pripada među najbolje stranice njemačke književnosti, od 20-ih do 50-ih godina 19. stoljeća.
Heinrich Heine, koji se zapravo zvao Harry, rodio se 13. prosinca 1797. u Düsseldorfu.
Potjecao je iz židovske trgovačke obitelji. Uz studij prava, slušao je predavanja iz književnosti, povijesti, filozofije, i to vodećih njemačkih intelektualnih imena, poput Schlegela i Hegela.
Pošto se krstio u evangeličkoj crkvi, proziva se Heinrichom. Nakon studija putuje u Englesku, potom u Italiju i Pariz odakle će se javljati kao dopisnik Allgemeine Zeitunga.
Početno oduševljenje Parizom i idealima građanske revolucije, koja je ukinula vjersku i rasnu diskriminaciju, ubrzo splašnjava i rađa u Heinea neku vrst političkog nihilizma.
Osobito ga pogađa zabrana njegovih djela u Njemačkoj. 
Nakon dviju knjiga poezije i dviju tragedija godine 1825. izlazi prvi svezak Slika s putovanja.
Slijedila su mnoga djela s različitih područja: Knjiga pjesama (koja je za Heinova života doživjela 14 izdanja) ili Romancero, zbirka nastala u doba kada bolesni pjesnik priča o sebi da nije više najslobodniji Nijemac nakon Goethea, zatim Zimska priča, Njemačka, Pisma iz Pariza, Lutecija i Romantička škola.
Heine je spoj između prvih romantika koji se javljaju potkraj 18. stoljeća i mladonijemaca tridesetih godina 19. stoljeća koji navješćuju realizam.
U Heinovu pjesništvu očituje se veliko majstorstvo njemačkoga jezika, a ponegdje i ton njemačke pučke pjesme. Neke su njegove pjesme živjele kao narodne jer su bile uglazbljene.
OTROVANE SU MI PJESME
Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
U moj život, kad je cvao,
Počela si otrov liti.
Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
Srce mi je puno zmija.
A uz to si u njem i ti.
U OBLIKU NEJEDNAKOM...
U obliku nejednakom
Blizu tebe uvijek stojim
Uvijek tužim i ti uvijek
Bol zadaješ grud'ma mojim.
Kad kroz vrtove mirisne
Leti hodiš hodom milim,
pa leptira zgaziš malog,
zar ne čuješ kako cvilim?
Kad ubereš ružu koju
Pa, s veseljem djetinjijem
rascipaš je, zar ne čuješ
Kako jecam bolom svijem?
I kad ruže raščupane
Usudi se trnje koje,
Pa mi meki prst ubode,
Zar ne čuješ boli moje?
Zar ne čuješ u mom glasu
Moje muke što me guše?
Noću jecam i uzdišem
Iz dubine tvoje duše.
IMAŠ BISER
Imaš biser, dijamante
I sve za čim svijet uzdiše;
Ti najljepše oči imaš -
Moja mila, što želiš više?
Tvoje mile, divne oči
Iz srca mi izmamiše
Bezbrojne i vječne pjesme -
Moja mila, šta želiš više?
Tvoje mile, divne oči
Mnogim bolom mene biše;
Ti me njima upropasti -
Moja mila, što želiš više?
ČEMU TA JEDINA SUZA
Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.
Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.
Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.
I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz'o!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!
KAD ŽENA TE IZDA
Kad žena te izda, ti na drugu tad
Uparavi pogled svoj smjeli.
Al' bolje će biti da ostaviš grad.
Na rame torbu, i -seli!
I jezero modro ćeš naći. Ko krug
Vrbici tu turobni stoje.
Pa isplači ondje sav sitni svoj vaj
I sićušne bolove svoje.
I dok ćeš na strme se bregove pet,
Daščući gazit ćeš sporo.
Al kada se popneš na kameni vrh,
Nad tobom kreštat će oro.
Sam bit ćeš oro, preporođen sav
Na onoj planinskoj klisi;
I doznat ćeš kako na tom našem dnu
Izgubio mnogo baš nisi.
Podjednako stilski dotjeran, značenjski snažan i ironičan, bio je Heine u političkim, satiričkim i filozofskim tekstovima.
Već za života bila je spoznata vrijednost njegova stvaralaštva pa je bio logičan utjecaj koji je ona imala na europsko pjesništvo.
U osobnom životu, nakon mnogih ljubavi kojima se predavao fatalnošću romantičara, oženio se kao 44-godišnjak mladom Francuskinjom koju njegova obitelj nije nikada prihvatila.
Heine je cijeloga života pobolijevao. Posljednji put izašao je iz kuće 1848. Umoran i slab srušio se u Louvreu, priča kaže, pred kipom Venere Milonske. Umro je 17. veljače 1856. Pokopan je na Montmartreu u Parizu.
Fontana Heinricha Heinea u New Yorku
bglavac
irida
