Ivo Andrić

Ivo Andrić je bio bosanskohercegovački i jugoslavenski književnik i diplomata, rođen u hrvatskoj obitelji.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. za "kompletno književno djelo o povijesti jednog naroda", s romanom Na Drini ćuprija (1945) kao vrhuncem tog djela.

Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. godine u travničkoj mahali Zenjak (Travnik, BiH) dok mu se majka nalazila u posjeti prijateljima.

Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je učio u Sarajevu, a filozofiju - odsjek za slavenske književnosti i povijest u Zagrebu, Beču, Krakówu i Grazu.

U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na poziciji izaslanika Jugoslovenske vlade u Berlinu. Po izbijanju II svjetskog rata nacisti ga vraćaju sa mjesta ambasadora u Beograd.

Za vrijeme II svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu, ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoje najbolje romane, koji će kasnije doživjeti veliku popularnost i van granica zemlje.

Umro je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu.

Andrićevo djelo može se podijeliti u nekoliko tematsko-žanrovskih cjelina:

U prvoj fazi, koju obilježavaju lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), Andrićev je iskaz o svijetu obojen osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, potaknutom i lektirom (Kierkegaard).

Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritičar Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim nemirima koji odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti.

Druga faza, koja traje do II svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičkom planu, definitivnim prelaskom na srpsku ekavicu (što je u dosta radova stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše ekavski, a likovi - često fratri - nekim od bosanskih ijekavskih ili ikavskih dijalekata).

Po općem priznanju, u većini pripovjedaka je Andrić "našao sebe", pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča.

Pisac nije ulazio u književne eksperimente koji su dominirali u to doba, nego je u klasičnoj tradiciji realizma 19. vijeka, plastičnim opisima oblikovao svoju vizuru Bosne kao razmeđa istoka i zapada, natopljenu iracionalizmom, konfesionalnim animozitetom i emocionalnim erupcijama, ponajviše na erotskom polju.

Ličnosti su pripadnici sve tri etničko-konfesionalne zajednice (Bošnjaci, Hrvati, Srbi - uglavnom prozvani po konfesionalnim, često pejorativnim imenima (Vlasi, Turci), uz pojave stranaca ili manjina (Jevreji, strani činovnici), a vremensko razdoblje pokriva uglavnom 19. vijek, ali i prijašnje vjekove, kao i 20. vijek.

 

Iz arhive primijenjenog umjetnika Sulejmana Čelebića koju su sačuvali njegovi sinovi, s desna na lijevo: Ivo Andrić, Ljubo Jandrić, Zuko Džumhur, Ico Mutevelić i Sulejman Čelebić

Treća je faza obilježena opsežnijim djelima, romanima "Na Drini Ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica" i nedovršenim djelom "Omerpaša Latas", kao i najznačajnijim ostvarenjem toga razdoblja, duljom pripovijesti "Prokleta avlija".

Uz izuzetak "Gospođice", realističkog psihološkog romana smještenog u srpsku palanačku sredinu, ostala djela su uglavnom locirana u Bosni, u prošlost ili u narativni spoj prošlosti i sadašnjosti.

Ocjena Andrića kao romanopisca daleko je od jednoznačne: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i spore, sentencijama protkane naracije, uspio kreirati dojmljiv svijet "Orijenta u Evropi"; po drugima je Andrić autentični autor kraćega daha, poput Čehova, pa je najbolji u novelama i pripovijetkama, dok mu odriču vrijednost postignuća u većim kompozicijama.

Bilo kako bilo, Andrić je u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika" (prvi je pisan tokom II svjetskog rata u Beogradu).

Piščevo se pripovijedanje u navedenim djelima odlikuje sljedećim karakteristikama: uvjerljivo dočaranom atmosferom, upečatljivim opisima okoline i ponašanja, no ne i psihološkim poniranjem: većina je Andrićevih likova (osim franjevaca) gonjena biološkim imperativima i determinizmom u ponašanju koji podsjeća na naturalističku školu 19. vijeka.

Osim tih djela, autor je objavio i niz pripovjedaka, putopisne i esejističke proze, te vjerovatno najbolje djelo kasne faze, zbirku aforističkih zapisa "Znakovi pored puta" (posthumno izdane), nesporno jednu od svojih najvrednijih knjiga.

Poslije Andrićeve smrti, prvo stidljivo, a onda i otvoreno (posebno u doba nakon raspada Jugoslavije), počela su se pojavljivati i kritička osporavanja piščeva opusa, što nije bilo moguće tokom Andrićeva života, kada je uživao status nedodirljivoga državnog pisca.

Ti se prigovori mogu svesti na dvije zamjerke: nacionalno-političke i estetsko-književne. Po prvoj, gledano iz hrvatske vizure, Andrić je ocijenjen kao nacionalni renegat i protagonist velikosrpske ideologije u unitarističkom jugoslavenskom ruhu, tj. kao neka vrsta nacionalnog otpadnika. Iako je uvrštavan u antologije hrvatske književnosti, status mu je prilično nezavidan.

Iz bošnjačkog i bosanskog ugla gledanja (Muhsin Rizvić i drugi), ocjena je slična, uz dodatak da Andrić u svojim djelima prikazuje Bošnjake kao "Turke" - poluazijatske nasilnike, podsvjesno mučene kompleksom "izdaje" zbog prelaska na islamsku vjeru. To je mišljenje potkrepljivano ne samo izvacima iz piščevih djela, nego i njegovim esejističkim i publicističkim radovima u kojima slavi Njegoša i "istragu poturica".

Drugi je prigovor vjerovatno ozbiljnije i dugoročno važnije prirode, i cilja na precijenjenost Andrića kao pisca, te na njegovu zastarjelost i plošnost.

Opet iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbu s modernističkim pripovjedačima (od Polića Kamova preko Krleže i Marinkovića do Slobodana Novaka), pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim "doglavnikom" Milom Budakom, s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determiniranih snažnih erotskih strasti ima dosta sličnosti (koliko god se razlikovali u ideologiji).

U srpskoj književnosti Andrić je stalno apostrofiran kao "Srbin-katolik", tj. zbog ideoloških razloga, no srpska kritika dvoji koliko je Andrićeva tematika u matici srpske književnosti (često se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. vijeka, a post-modernistički trendovi, od Kiša do Pavića, isto nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji).

I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od Mehmeda-Meše Selimovića, a i još nekih suvremenih pisaca eksperimentalnoga naboja.

Sve u svemu, Ivo Andrić ostaje spornim klasikom oko kojega se lome politička koplja, no za kojega je dvojbeno koliko je još čitan i prisutan u nacionalnim književnostima tri naroda koji obitavaju u Bosni.

Ironija je da autor koji je postao simbolom pripovjedačke Bosne ostaje više predmetom političkih sporova, a nestaje kao izvor inspiracije modernijim piscima.

Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu

Most građen u 16. stoljeću podigao je najveći graditelj Otomanskog Carstva iz tog razdoblja Mimar Sinan kao zadužbinu Mehmed-paše Sokolovića, velikog vezira rođenog upravo u okolici Višegrada, koji je služio čak trojicu turskih sultana.

Bibliografija

• Travnička Hronika, 1945
• Na Drini ćuprija, 1945
• Gospođica, 1945
• Priča o vezirovom slonu, 1948
• Put Alije Đerzeleza, 1920
• Prokleta avlija, 1954
• Omerpaša Latas, objavljena posthumno 1977
• Ex Ponto
• Staze, lica, predeli