Torquato Tasso
Torquato Tasso (Sorrento, 11. ožujka 1544. - Rim, 25. travnja 1595.), talijanski pjesnik
U dvanaestoj godini ostaje bez majke. Pravo je studirao u Bologni i Padovi.
Od 1565. je u službi kardinala d'Estea.
Mučen opsesijom grijeha, uvjeren da se udaljio od crkvenog učenja, prijavljuje se inkvizitoru u Ferrari. Zatvoren je u samostan, ali bježi i putuje po Italiji.
1575. godine dovršava svoje najpoznatije djelo "Oslobođeni Jeruzalem" koje je pisao gotovo deset godina i po kojem je čuven.
U njemu je prikazao mentalitet renesansnog čovjeka, artistički nemir i ljubav za baštinu helenskog svijeta.
Autor je velikog broja lirskih pjesama, brojnih svjetla i tame, dobra i zla, poroka i vrlina.
Dubrovkinja Cvijeta Zuzurić
Uvriježena je legenda o Tassovoj naklonosti prema pjesnikinji Cvijeti Zuzorić, kojoj su navodno posvećena tri soneta i pet madrigala.
Napisao je i pastirsku igru Aminta, 1573.
Budući da su mu još za života nastale brojne legende vezane uz njegov život i duševnu poremećenost, Johann Wolfgang Goethe je 1790. napisao dramu Torquato Tasso.
URBINSKOJ VOJVOTKINJI
U nezreloj dobi, plavoj ruži slična,
Bila si, koja na sunčane zrake,
Ne otvara grudi, neg sred svoje lake
Zelene halje, nije svijetu vična!
Ili još bolje sličila si Zori,
(Smrtna stvar nije poređenje za te),
S koje polja bliješte, a brda se zlate
I čista rosa kao dijamant gori.
Sad iako nisi k'o prije zelena,
Iako ti prva mladost nije dana,
Još si uvijek svježa, mila i rumena.
Tako se i cvijet više krasan raji,
Kad otvori čaške, a sunce sred dana
Više nego s jutra svjetluca i sjaji.
ŽIVJEH
Živjeh. Spočetka i Ljubav i Nada
otvarahu mi divne, cvjetne pute;
sada su nade moje povenute,
bez njih i život u mrtvilo pada.
A želja, koja bojažljivo drijema,
ne može dići iznemoglu snagu,
i zato smrt bih, meni tako dragu,
doseći htio, kad ljubavi nema.
O Smrti, spasu od sveg što nas mori,
suha sam biljka što se s vjetrom bori,
koju zalijevam, a neće da zene.
Daj, dođi, Smrti, zovem te jaukom,
dođi, milosna, i milosnom rukom
pokrij mi oči i ude ledene.