Juraj Ratkaj Velikotaborski (Veliki Tabor, 22. prosinca 1612. - Zagreb, 1. rujna 1666.), barun, hrvatski svećenik i povjesničar.

Bio je član isusovačkog reda (1632.-1639.), zatim svećenik i od 1642. zagrebački kanonik.

Sudjelovao je u borbama protiv Turaka 1641. i 1648., te u 30-godišnjem ratu 1647. godine. Bio je zastupnik Ugarskog sabora u Požunu.

Ratkajev dvorac u Velikom Taboru

Velikotaborski barun Juraj Ratkaj, zagrebački kanonik i hrvatski povjesnilar, čovjek nekonvencionalna duha i oštrih zapažanja, umro je na današnji dan 1666. godine kao župnik u Novoj Vesi u Zagrebu.

Barun Juraj ili Đuro sin je Petra Ratkaja i Barbare Erdödy.

Povjesnicar Emilio Laszowski navodi da se rodio po svoj prilici u Velikom Taboru 1612. Drugi izvori navode 22. prosinca te godine.

Učio je najprije u isusovačkom zavodu Gracu, poslije teologiju u hrvatskom kolegiju u Beču.

Prijateljevao je i ratovao zajedno s banom Ivanom Draškovićem i mnogim drugim odličnicima toga vremena, kao što su bili knez Juraj Frankopan i grof Petar Zrinski.

Postao je zagrebačkim kanonikom, ali i aktivnim sudionikom političkih zbivanja svojega doba. U Bratislavi je bio hrvatski poslanik s Ivanom Zakmardijem, osnivačem Hrvatskog državnog arhiva, a ban Nikola Zrinski imenovao ga je godine 1651.povjerenikom za srpska pitanja.

U Njemačkoj je to djelo osuđeno zbog njegovog protureformatorskog stava, a imao je protivnika i u Zagrebu. Godine 1664. optužen je zbog navodne intimne veze s jednom damom, pa mu je oduzeta i kanonička čast, a i prihodi. Međutim godinu dana kasnije, rehabilitiran je uz povrat »svoje časti i prinadležnosti«.

Našao je vremena i za prilično slobodan život u svome prekrasnome dvorcu Veliki Tabor, ali i za stvaranje vrlo zanimljivih književnih i povijesnih spisa.

Njegov prijevod s latinskoga Kriposti Ferdinanda Drugog osobito je vrijedan zbog predgovora u kojem spoćitava svojim sunarodnjacima što su nemarni u pogledu knjige i što se odaju drugim radostima, premda bi zidine njegovog Velikog Tabora mogle i njemu spočitnuti brigu za ovozemaljske radosti.

Njegove sposobnosti dale su naslutiti da će izrasti u velikana svoga roda, no žestina, neposlušnost, svojeglavost i nedoličnost doveli su ga do toga da je bio lišen kanoničke časti i dohotka.

Pri kraju života, iako je bio lišen kanoničke časti, zahvaljujući milosti biskupa Petretića, određen je za župnika Svetog Ivana u Zagrebu, gdje je u miru proveo svoje posljednje dane.

S njim je izumrla obitelj velikotaborskih Ratkaja.

U povijesnoj znanosti Juraj Ratkaj ostaje zabilježen kao autor prve sustavne povijesti Hrvata Memoria regum et Banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae što ju je objavio u Beču 1652.

U Njemačkoj je to djelo osuđeno zbog njegovog protureformatorskog stava, a imao je protivnika i u Zagrebu. Godine 1664. optužen je zbog navodne intimne veze s jednom damom, pa mu je oduzeta i kanonička čast, a i prihodi. Međutim godinu dana kasnije, rehabilitiran je uz povrat »svoje časti i prinadležnosti«.