Ignjat Đurđević

(Dubrovnik, veljača 1675. - Dubrovnik, 21. siječnja 1737), hrvatski barokni pjesnik i prevoditelj, povjesničar, astronom.

Rodom iz bogate i ugledne dubrovačke obitelji, provodio je neobuzdan i često raskalašen život. Ljubavne avanture stajale su ga kneževske časti na Šipanu, a zbog nesretne ljubavi prema dubrovačkoj "diklici" i malo slobodnije pjesme koju joj je napisao morao se za neko vrijeme čak i ukloniti iz Grada.

Bio je pjesnik dubokih osjećaja, njih ni crkvena stega nije uspijevala zatomiti, pa njegove vrele "Ljuvene pjesni" ulaze u red biranih lirskih vrijednosti pjesničkog Dubrovnika, s prepoznatljivim iskustvima Bunićeva stiha, a njegove "Suze Marunkove", spjev o Mljećaninu Marunku koji neuslišeno uzdiše za prelijepom "djevičinom" Pavicom, ne može zatajiti da je nastao na tragu "Derviša" prezimenjaka Stijepe Đurđevića, samo što ga je u nekim elementima slobodnijeg izražavanja i nadmašio.

Više od dvadeset godina dotjerivao je poemu "Uzdasi Mandaljene pokornice", najljepše svoje pjesničko djelo što ga je 1728. tiskao u Mletcima, zajedno s ciklusom "Pjesni razlike".

Ciklus je to neobično razgranat temama i oblicima, a hrvatska je znanost o književnosti (Mihovil Kombol, Ivo Frangeš) već uočila da između tih pjesama Đurđevićevih i pjesama Frankopanovih ima i motivskih i formalnih dodira.

Sljedeće godine, 1729., također u Mletcima, izlazi i "Saltijer slovinski", to su Đurđevićevi prijevodi, ili parafraze, psalama kralja Davida. Koliko god se one odlikovale jezikom i dikcijom kao samosvojno djelo unatoč mnogim sličnim prepjevima kojima su se isticali dubrovački pjesnici, nema dvojbe da su "Uzdasi Mandalijene pokornice" najreprezentativnije Đurđevićevo djelo.

Ignjatu Đurđeviću (Đorđiću) pripisuje se rukopis Fizikalno-matematička pitanja, tipičan za prvu polovicu XVIII. st., koji se temelji na Aristotelovoj peripatetičkoj filozofiji, ali navodi i Kopernikovu i Braheovu teoriju, no ograđuje se od Kopernika i Galilea, jer su u suprotnosti sa Svetim pismom.

Za povijest astronomije značajni su njegovi rukopisi Kronografija i O pravim i točnim gibanjima Sunca i Mjeseca.

Brodolom sv. Pavla

Gravura iz knjige Ignjata Ðurđevića iz 1730., koja pokazuje da je sv. Pavao doživio brodolom u Mare Adriaticum (Jadransko more) u blizini otoka Melite (Mljet).

U knjizi objavljenoj u Veneciji 1730., napisanoj na latinskom jeziku, autor izlaže vrlo uvjerljive dokaze da je sv. Pavao doživio brodolom na hrvatskom otoku Mljetu, a ne na Malti.

Knjiga je 2008. objavljena u hrvatskom prijevodu s latinskog, uz vrlo opširnu uvodnu znanstvenu studiju koju je dr. Miho Demović, na hrvatskom i engleskom jeziku.

Sjetimo se da je papa Benedikt XVI. 2008. godinu proglasio Godinom svetog Pavla. Zanimljivo je da suvremeni prijevodi Biblije spominju da se brodolom kojeg je doživio sv. Pavao dogodio na "Malti" u Jadranskom moru (vidjeti Djela apostola, poglavlja 27 i 28).

Malta se, međutim, nalazi u Libijskom moru, a ne u Jadranskom, Ime Malta trebalo bi biti Melita, kao što stoji u izvornoj grčkoj inačici Biblije i u latinskoj Vulgati, a što se bez ikakve sumnje odnosi na hrvatski otok Mljet.

Ignjat Đurđević (Ignatio Georgio), dubrovački barokni pisac, pjesnik, povjesničar i benediktinac, izdao je knjigu D. Paulus Apostolus in mari, quod nunc Venetus sinus dicitur, naufragus, et Melitae Dalmatensis insulae post naufragium hospes (Sveti Pavao apostol brodolomac) u Veneciji 1730.

Čuva se u muzeju Metropolitan Museum u New Yorku, i sadrži zemljovid koji pokazuje da je sv. Pavao doživio brodolom u Jadranskom moru (Mare Adriaticum) na otoku Mljetu(Melita).

Naslovnica monografije Ignjata Đurđevića iz 1730.

Hrvatski otok Mljet je Melita in Adria (Jadransko more) koja se spominje u Bibliji (Djela, poglavlja 27, 28). Sveti Pavao je proveo tri mjeseca na Mljetu nakon brodoloma.

Mali otok Sv. Marija na Velikom jezeru na otoku Mljetu, s benediktinskim samostanom iz 12. stoljeća.