Ruševine velikog kompleksa Delfa smještene su na zapanjujućem položaju na izbočini ispod visoke litice, dok čista voda Korintskog zaljeva svjetluca 600 m niže.

Nekoć se smatralo da Apolonova vrhovna svećenica prenosi božje odgovore u obliku ezoteričnih zagonetki.

Prostorna organizacija Delfa provedena je tek toliko da omogući funkcioniranje svake građevine. Vijugavi put prolazi kroz čitav kompleks, a volumeni se isključivo ravnaju po terenu; svojim smještajem slijede strmi oblik Parnasa.

Najvažnija su tri dijela: Apolonov hram, Dionizijevo kazalište, te niz riznica i zavjetnih građevina.

Delfi – Apolonov hram

Bili su okruženi zidom koji je za njih predstavljao tzv. sveti krug. Nad svetim krugom bio je smješten stadion, dok je ispod svetog kruga bio gimnazium, tolos, i riznice. Sport je u starih Grka bio važna djelatnost njenih građana.                   

Apolon

Drevni Grci smatrali su Delfe središtem svijeta i spominju se u gotovo svakom grčkom mitu.

Lokacija se sastoji od dva odvojena sveta područja, međusobno udaljena nešto više od 1 km. Atenino svetište ima dva ruševna hrama, ruševne oltare i riznice, te Tholos.

Stari hram izgrađen je u sedmom stoljeću prije Krista, ali je otrpio odrone tla i potrese, tako da su danas preostala samo dva stupa i komad zida. Veličanstveni Tholos, izgrađen početkom četvrtog stoljeća prije Krista, zapravo je rotonda okružena dvama krugovima od po 20 stupova, a tri su tijekom 1930-ih rekonstruirana s malim djelićem entablature i friza.

Novi Atenin hram izgrađen je nakon potresa koji je uništio stari hram Atene 370. g. pr. Kr. U blizini se nalazi sportsko igralište izgrađeno u isto doba.

Apolonovo svetište veće je i prekriveno zapanjujućom zbirkom ruševina, spomenika, frizova i oltara povezanih popločenim Svetim putom koji vodi do Apolonovog hrama. Na zapadu rimske stube vode do dobro očuvanog teatra s 35 redova sjedišta.

Na samom vrhu Delfa nalazi se stadion, koji je također fantastično očuvan, a ima tribine isklesane u stijeni, na kojima se može smjestiti 7000 gledatelja te slavoluk pobjede na kraju. Ovdje su se svake četiri godine odvijale delfske igre.

Unatoč svojem udaljenom smještaju na padinama planine Pernas Delfi se prema tradiciji nalaze u samom središtu svijeta. Zeus je to jednom potvrdio oslobodivši dva orla na najudaljenijim krajevima svemira te potom obilježavajući mjesto gdje su se oni sreli neobično isklesanim kamenom (omphalos) koji predstavlja pupak Zemlje, čija se kopija nalazila u unutrašnjem svetištu Apolonova hrama u Delfima. Homerska himna Apolonu govori o tome kako je Apolon isprva izabrao ovo mjesto pokraj vrela Telfuza no njegova eponimička nimfa uvjerila ga je da svetište premjesti nešto više, u blizinu Krize. On je odlučio da ondje osnuje svoje proročište te je postavio temelje za vlastiti hram nakon što je ubio čudovišnu zmiju koju je ostavio da istrune (putho); odatle drugo ime Delfima - "Pito" i "Pitijskim igrama" koje su se ondej održavale.

Povijesno gledano, čini se da je Apolonovo svetište utemeljeno u desetom stoljeću pr. Kr. s proročištem koje je radilo od osmog stoljeća i potom igrama koje su se počele održavati u ranom šestom stoljeću pr. Kr. Atena je ovdje imala hram od sedmog stoljeća pr. Kr., a ondje možemo naći i ostatke dviju riznica od kojih su jednu posvetili u kasnom šestom stoljeću pr. Kr. stanovnici Massilije. Iako je "Tholos" ("Rotunda") iz ranog četvrtog stoljeća, s tri sačuvana od ukupno 20 dorskih stupova, jedan od najpoznatijih znamenitosti u Grškoj, još ni danas se ne zna čemu je služio.

 

    Startna linija za "Pitijske igre"

Doći u Delfe, za antičkog Grka, značilo je doći u središte svijeta. Ovdje su se postavljala proročanska pitanja. U početku je proročište bilo otvoreno samo jednom u godini - sedmog dana mjeseca byziosa (veljača-ožujak), koji se tradicionalno uzimao kao dan Apolonova rođenja. Kasnije će se proricati jednom mjesečno, također sedmog dana u mjesecu, ali ne i tijekom tri zimska mjeseca, kada je Apolon odlazio u svoju domovinu Hiperboreju - zemlju vječnog proljeća.

Proricanje izrečeno u mjesecu byziosu ostat će najsvečanije, a proročanstva najpovoljnija. Red kojim će se pitati proročište određivan je ždrijebom, s tim da su pravo prvenstva imali oni koji su stekli osobite zasluge.

Međutim, proricanja nije bilo niti u te malobrojne dane, ako znamenje za to nije bilo povoljno. U početku se ovo znamenje određivalo prema letu ptica, a kasnije prema žrtvenoj životinji. Kozu, kao žrtvenu životinju, polivalo se hladnom vodom i povoljnim se znakom smatralo ako bi se koza stresla cijelim tijelom - sve do nožnih članaka. Po tome se znalo da će Pitija izdržati zanos (entuzijazam). Tada bi se molitelja uvodilo u posebni dio Apolonova hrama, a Pitija bi izricala proročanstva. Ako bi koza ostala mirna, tog dana bi proročište ostajalo zatvoreno.

Plutarh, koji je bio svećenik u Delfima, u svojim Pitijskim dijalozima navodi slučaj nasilnog proricanja, kada je Pitija sišla u proročište nerado i protiv vlastite volje, jer znamenje nije bilo povoljno, i počela proricati, ali je već poslije prvih odgovora, po njenom hrapavom glasu, bilo jasno da se neće povratiti. Umrla je nakon nekoliko dana.

Svaki molitelj koji je dolazio u proročište, morao je dati pelanos, jednu vrstu pristojbe, a osim toga je redovito donosio sa sobom i zavjetne darove. Ovi su se darovi čuvali u posebnim riznicama koje je unutar svetišta imao svaki grčki polis.

U Delfima se tako skupilo veliko bogatstvo, što u novčanoj, što u umjetničkoj vrijednosti. Plinije Stariji navodi da je u Delfima nabrojao više od tri tisuće kipova. 

Sama proročanstva izricala je Pitija. U početku je to bila djevojka, a kasnije žena od pedesetak godina, obučena u djevojačku odjeću. Pitija je zapravo bila jedna od Sibila, legendarnih proročica, a ime Pitija dolazi od Piton. Prema Plutarhu, prva Sibila je djelovala u Delfima i zvala se Libisa, a bila je kći Zeusa i najade Lamije.

Iz vremena kada je proročište bilo povezano s boginjom Gejom, proročica Sibila je proricala u njeno ime, ispred svete stijene koja se i danas može vidjeti u Delfima, i poznata je kao Sibilina stijena. To prvo svetište čuvao je Piton - sin Geje. Pitija je sjedila na tronošcu nad stjenovitom provalijom, u dimu omamljujućih isparenja. Tronožac je bio simbol Apolonove prisutnosti. Žvakala je lišće lovora i padala u zanos - entuzijazam , kako navodi Plutarh, ispuštajući nerazumljive glasove, a svećenici koji su bili prisutni, davali su tumačenje.

Grci su smatrali da proricanje nije plod isparavanja i mirisa, već božanske Apolonove prisutnosti. Amonije, jedan lik iz Plutarhovog dijaloga O zamiranju proročišta govori: " ... bilo bi besmisleno zagorčavati život jednoj ženi stalnim nadzorom nad njenom nevinošću i čistoćom. Za mene bi strašno bilo da je sva ona dobrobit koju su Heleni imali vezanu uz vođenje ratova, osnivanja gradova, kod bolesti i drugog, plod slučajnosti i sreće..."

Mnoga pitijska proročanstva ostala su zabilježena u povijesti, osobito zbog njihovog često dvosmislenog sadržaja. Glasovito je ono: Ibis redibis numquam in bello peribis. Značenje mu je ovisilo o mjestu zareza u rečenici, te je moglo značiti: Ići ćeš, vratit ćeš se, nećeš poginuti u ratu. Ili Ići ćeš, vratit se nećeš, poginut ćeš u ratu. Po svojoj je dvosmislenosti poznato i ono izrečeno moćnom lidijskom kralju Krezu . Na pitanje da li da zarati protiv Perzije, proročište je odgovorilo: "Ako Krez prijeđe rijeku Halis, uništit će veliku državu." Perzija je bila velika država i Krez je, vjerujući u pobjedu, krenuo u rat - i bio poražen jer je i Lidija, njegova vlastita država, također bila velika - i bila je uništena!

Međutim, proročanstva su također bila i dragocjeni savjeti u krajnje beznadnim situacijama za cijelu Grčku.

Kad je perzijski kralj Kserkso neumoljivo napredovao sa svojom milijunskom vojskom u namjeri da potpuno zatre svaki trag Grčkoj, Temistoklu je proročanstvo dalo odgovor: "Dok će propasti sve što vis Kekropa kralja okružuje, a ondje pak gudurama Kiteron sveti, dalekovidni Zeus dat će Tritona drveni zid, odoljet će jedino taj... Božanska Salamino, ti ženi ćeš pogubit sina, kad zrno se Demetrino sijalo i želo!" Temistoklo je pod drvenim zidom prepoznao zid lađa, i premda su Perzijanci doista potpuno razorili Atenu, manja, ali pokretljivija grčka flota je u Salaminskom tjesnacu do nogu potukla moćniju perzijsku flotu. Ratna sreća se nakon toga okrenula u korist Grka i u bitci kod Plateje potučena je i kopnena perzijska sila.

Osim po proročištu, Delfi su bili poznati i po Pitijskim igrama. Po svom su značenju dolazile odmah iza olimpijskih, a u umjetničkim disciplinama su ih i nadmašivale. . Prema Pindaru, u početku su to bile ceremonije ustanovljene od samog Apolona, a slavilo ih se svake osme godine. Bila su to glazbena natjecanja - himne pjevane u čast Apolona, uz pratnju kitare.

U VI.st. pr.Kr. su bile reorganizirane: glazbenom natjecanju dodano je atletsko, a slavilo ih se svake četiri godine, i to tako da se vremenski ne preklapaju s ostalim panhelenskim igrama: olimpijskim, istmijskim i nemejskim.

Sportska natjecanja u trčanju, hrvanju i trkama konjskih zaprega odvijala su se na stadionu, koji je jedan od najbolje očuvanih antičkih stadiona (bolje je očuvan samo jedan stadion u Maloj Aziji), a umjetnička u sviranje na svirali i kitari, pjevanju uz pratnju svirale, pjesništvu i dramskim predstavama u kazalištu.

Pobjednik je dobivao palminu grančicu i lovorov vijenac, a biti pobjednik na ovim igrama bila je najviša čast za antičkog Grka koju je mogao doživjeti. I u Delfima i u Olimpiji borilo se samo za slavu.

Za godine svečanosti vladalo je sveto primirje.

Apolon i Piton Protiv Pitona, sina Geje, koji predstavlja nesvjesne i mračne ktonske sile, ustaje Apolon, uranska snaga, bog svjetla i harmonije.

Mjesto na kojem se odvija borba jest središte svijeta, ali ne geometrijsko središte horizontalnog svijeta, već točka u kojoj se dodiruju zemlja i nebo.

Ovaj mit nosi snažnu poruku, jer je svaki element mita povezan s čovjekom. Omfalos koji je "pupak svijeta", odgovara istoimenom dijelu ljudskog tijela, koji, prema kanonima koji su nam poznati od Egipta do Dürera ili Leonarda da Vincija, nije samo geometrijsko središte čovjeka, već točka koja simbolički dijeli čovjeka na onaj njegov dio koji teži prema gore, prema nebu - gornji "apolonski" dio tijela, i na onaj koji je vezan uz zemlju i nagone - donji "pitonski" dio tijela.

Pobjeda Apolona nad Pitonom je pobjeda mudrosti nad nagonima. Apolon koji proriče sudbinu, Apolon Pitijski, samo prenosi volju svog oca Zeusa.

Zeus je kozmički zakon postojanja. On nije pohotni gospodar bogova, koji doista sjedi na vrhu planine Olimp, odakle vreba boginje i smrtnice. On je stvaralačka snaga svemira koja neprestano stvara red iz kaosa. Još u antičko doba mitografima je prigovarano da su bogovima dodijelili odveć ljudske osobine i ponašanje, a popularni prikazi grčkih mitova u knjigama, ma kako zanimljivi bili, upravo zbog toga čine štetu, jer onemogućuju zbog svog vanjskog šarenila da do nas dopre stvarno značenje mita.

Onda postaje jasniji i smisao proricanja. U vrijeme dok je proročište još bilo živo, ono je prenosilo glas sudbine - one sudbine koja ne vreba neumoljivo iz budućnosti, već sudbine kao djela koje treba ostvariti u vremenu koje nam je dato. A postaje jasna i maksima koja je stajala na pročelju Apolonovog hrama: Gnothi seautón "Upoznaj samoga sebe!"