Najprije na član 28. na koji nijedan ljekar neće moći da odgovori u potpunosti niti će htjeti da vam potpiše pismenu izjavu da prihvata odgovornost za sve što traži član 28; zatim na članove 31, 32, 35, i na kraju član 38, jer vakcinisanje se zasniva na pretpostavci o budućoj bolesti i stoga spada u medicinske oglede, a ne u medicinsko liječenje. Vakcinisanje se vrši na zdravoj osobi koja zato nije ni pacijent, a ne na bolesnoj. Posao ljekara i pedijatra je da liječe bolesne pacijente, a ne da se bave teorijama, prognozama i proricanjem buduće bolesti nad zdravim osobama. Još manje im je posao da te nepostojeće bolesti pokušavaju preventivno da spriječe ubrizgavanjem koktela otrova, virusa i teških metala u zdrav organizam malog djeteta - ni pod kakvim teorijama koje nisu nezavisno dokazane. A sve teorije koje opravdavaju vakcinaciju stvorili su oni koji proizvode i prodaju vakcine i stoga nisu vjerodostojne. Svi nezavisni izvori i objektivna naučna istraživanja potvrđuju štetnost vakcinisanja.

 

Po ovom zakonu svaki pedijatar je dužan da vam ponudi da potpišete izjavu da ne želite da vakcinišete svoje dijete na sopstvenu odgovornost.

 

Zakon u članu 35. ima malu 'rupu', ali samo toliko da njima pomogne da kroz tu rupu mogu da vas zastrašuju. Ako je dijete zdravo i živi u higijenskim uslovima, pedijatar ne može da se pozove na član 35. i dokaže da roditelj "ne postupa u najboljem interesu djeteta". Ostaje mu samo da ponavlja mitove kako je vakcinacija došla iz raja da spasi čovječanstvo, da je bogom dana i nezaobilazna "briga o djetetu". Protiv toga su svi argumenti protiv vakcinisanja koje imate na ovoj strani, kao i činjenica da je to samo pretpostavka i da je od svih tih pretpostavki jače zakonsko pravo da se odbije vakcinisanje. Činjenično stanje je uijvek jače od teorija i pretpostavki. 

Suština zakona je da niko ne može na silu da vas liječi, a ako niste ni pacijent već zdrava osoba, onda još manje ima pravo da vas "liječi" na silu protiv nepostojećih - budućih - pretpostavljenih bolesti.

Ovo su činjenice kojih moraju da se pridržavaju. Sve ostalo što rade je zastrašivanje koje moraju da sprovode po nalogu farmaceutske industrije koja ih ucjenjuje sa licencom.

Iako se zvanično tvrdi drugačije, interesi farmaceutske industrije i njenog profita u praksi uopšte nisu odvojeni od medicinske struke. 

 

Napomena: ovdje je dat Zakon iz Srbije, ali svaka država ga ima u ovakvom ili sličnom obliku. 

 

ivantić.net