Iako su temperature zimske, proljeće je stiglo. U gradu se to još ne može primijetiti, no prošećemo li se kroz koju šumu u okolici, lako ćemo se u to uvjeriti: procvjetala je lijeska i vrba, maslačak i podbjel, visibabe i mirisne ljubice, a iz zemlje je niknuo medvjeđi luk i češnjača. I ptice su živnule.

Još dok sam se približavao šumi iz nje su dopirali poznati zvukovi. Najglasniji su bili djetlići. Pokušao sam biti tih i prići im što bliže, ali oni su me odmah skužili i odletjeli malo dalje – i tako nekoliko puta.

Unatoč tome, uspjelo mi je barem pola sata promatrati ovog mužjaka kako komunicira sa ženkom. Ona je bila na drvetu udaljenom 50-100 metara a on je pjevao, zviždao, kričao i udarao kljunom u granu drveta proizvodivši tako zvuk sličan kratkom “rafalu”.

Iako se kaže da slika govori kao 1000 riječi, u ovom slučaju to vrijedi za zvuk. Uključite ton i poslušajte koji su to rafali! Snimio sam to kao kratki video zapis, iz njega izdvojio zvuk, zvuk ubacio u audio editor i – tada slijedi iznenađenje.

Svaki “rafal” traje pola sekunde i sastoji se od 11 udaraca.

Drugim riječima: djetlić udara u drvo 22 puta u sekundi, a jednostavna matematika kaže da je to nekoliko tisuća udaraca glavom u drvo – dnevno! Može li to proći bez tragičnih posljedica ili bar bez glavobolje? Očigledno da može, jer djetlići ne padaju s drveća polomljenih kljunova i razbijenih glava, a još nije viđen niti jedan kako pije tablete protiv glavobolje. No, šalu na stranu. Pravi odgovor je u anatomiji tih ptica.

Bilo da se hrane, grade gnijezdo ili označavaju svoj teritorij, djetlići to uvijek rade na isti način – udarcima kljunom u drvo. Glavni zadatak pri tome je zaštiti mozak i oči od razorne sile koja se javlja u trenutku udara. Zato se kod djetlića razvio niz anatomskih prilagodbi s  ciljem da se ta sila ublaži, apsorbira ili rasprši.

Prije svega, njihov kljun je čvrst, šiljast, ravan kao strelica, a s lubanjom je spojen preko hrskavice. Osim toga, djetlić svaki udarac u drvo izvodi savršeno okomito na podlogu. Tisućinku sekunde prije samog udarca zatežu se snažni vratni mišići i mišići koji nose kljun. Oni na taj način stvaraju premosnicu za silu, koja će se sada većim dijelom preko njih, a manjim dijelom  preko lubanje, voditi preko kralježnice do sljedećeg “amortizera” – a to je rep.

Da bi zaštitili oči od iverja, ali prije svega zbog sile koja bi im mogla, doslovno izbiti oči iz glave, djetlići imaju treći očni kapak (imaju ga još neke ptice, vodozemci, ribe, gmazovi, ali i domaća mačka).

Ali da mi post ne bi postao predugačak, spomenut ću samo: spužvaste kosti lubanje, jake kosti nogu, čvrsta repna pera, pera koja štite nozdrve od piljevine, duuuugačak šiljasti jezik, građu nožnih prstiju itd…sve su to osobine koje ima ovaj šumski drvodjelja. Nakon svega, možda nam oni zvukovi iz šume nisu više bezvezno lupetanje po drvetu.