Tekst je napisao Ante Radonić, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 3-4, iz 1985-1986. godine.

Voyager-2" uspješno je ostvario prvi let pored planeta Urana i napravio čudesna otkrića. Kao prvo, otkrio je najmanje deset dosad nepoznatih prirodnih satelita Urana. Znači, taj planet ima najmanje petnaest mjeseci! Letjelica je prvo krajem prošle godine snimila novi, šesti Uranov mjesec, čiji promjer iznosi oko 80 km. Taj mjesec svakih 18 sati, 17 minuta i 9 sekundi napravi po jedan okret oko Urana. Njegova orbita nalazi se između mjeseca Mirande i vanjskog Uranovog prstena. Od pet ranije poznatih Uranovih satelita, Miranda je najbliža matičnom planetu. Šesti mjesec otkriven je na snimku napravljenom dok je letjelica bila oko 30 milijuna kilometara daleko od Urana. Zatim, dok se letjelica približavala Uranu, otkriveno je još šest mjeseci čime je broj poznatih Uranovih satelita odjednom povećan za dva puta.

Ti sateliti imaju promjere između 30 i 50 km. Poslije smo saznali za otkriće još tri mjeseca, što ne znači da je time utvrđen i konačan broj Uranovih satelita. Letjelica je poslala kvalitetne snimke, koje su bile eksponirane po 15 sekundi, zbog slabe osvijetljenosti Urana i njegovih mjeseci na tako velikoj daljini od Sunca. No, najspektakularniji su snimci velikih, od prije poznatih Uranovih mjeseci. Među njima, najegzotičnija je Miranda. Na njoj su geolozi otkrili najmanje deset različitih tipova terena od kojih neki podsjećaju na površinu Marsa, neki na površinu Merkura a neki na površinu Jupiterovog mjeseca Ganimeda. Na Mirandi su otkrivene planine visoke i do 24 kilometra te provalije duboke do 16 kilometara. Na tom mjesecu vide se rasjedi, kanjoni i krateri eliptičnog oblika. Otkrivene su i preko četiri kilometara visoke planine na mjesecu Oberonu (čiji promjer iznosi svega 1.630 kilometara).

Titania koja podsjeća ponešto na naš Mjesec.

Profesor L. Soderblom iz Američkog geološkog instituta ovako je prokomentirao snimke Mirande: "Ako bi ste na jedan planet stavili sve neobične geološke formacije otkrivene u Sunčevom sistemu, dobili bi ste Mirandu". Pejsaži triju od pet velikih Uranovih satelita u potpunosti su drukčiji od onoga što se očekivalo. U laboratorijama agencije NASA u Pasadeni najčešće se čulo: "To je nevjerojatno". Otkriveni su kanjoni koji jako nalikuju na riječne kanjone. Otkrivene su i takve vrste kratera koje tamo nitko nije očekivao. Zapaženi su i pravilni četvrtasti oblici koje geolozi nisu u stanju objasniti. Oni su možda i najveća senzacija u ovom istraživanju. Iznad sjevernog planeta otkrivena je aureola u ultraljubičastom dijelu spektra. Pretpostavlja se da ova svjetlost potječe od sudara elektrona (koji dolaze u "Sunčevom vjetru") i atoma vodika iznad Urana.

Na osnovu proučavanja radio-signala koji su prolazili kroz sistem Uranovih prstenova, znanstvenici su došli do značajnog saznanja. Za razliku od Saturnovih prstenova, koji se uglavnom sastoje od vrlo sitnih finih čestica prašine, Uranovi prstenovi se najvećim dijelom sastoje od tamnih stijena. Mnoge od tih stijena veće su od jednog metra. Te stijene obilaze oko Urana približno svakih osam sati, zavisno od svoje putanje. One bi mogle biti ostatak nekog većeg mjeseca koji se davno raspao. Otkriven je također još jedan prsten oko Urana pa sada znamo za deset uranovih prstenova. "Voyager-2" otkrio je i to da Uran ima magnetsko polje, jako približno kao i Zemljino magnetsko polje. Međutim, sjeverni magnetski pol Urana pomaknut je za 55 stupnjeva od južnog geografskog pola. Znanstvenici pretpostavljaju da se možda radi o procesu promjene polariteta magnetskog polja, procesu koji se događao i kod Zemlje.