PROČITANO

2064

PUTA

OD 14.01.2018.

Buda i Isus

Postoje dvije vrste junakova djela, a do sada sam uglavnom govorio o junacima koji su ostvarili određeno fizičko djelo kroz svoje izravne obračune s čudovištima i spašavanjem mrtvoga supruga ili princeze u nevolji. Ovo poglavlje je posvećeno junaku koji izvršava određeno duhovno djelo. Plemenski ili lokalni junaci, poput Mojsija, Odiseja ili Asteškog Tezcatlipoca, svoje ostvarenje donose samo jednome narodu, dok univerzalni junaci – Muhamed, Isus, Gautama Buda – donose poruku čitavom svijetu. Nastojat ću ovdje napraviti kratku usporedbu između priče o Budi i priče o Kristu, odnosno određenim motivima koji se javljaju u pričama o njihovim životima. Pozabavit ću se uglavnom sličnostima ovih dvaju priča, njihovom ikonografijom, kao i univerzalnom porukom koja se krije iza njih.
Obojica su bili povijesne ličnosti koje su kasnije transformirane u mitološke junake, a samim time, i simbole ili metafore. Usput, treba imati na umu da je Buda živio nekih 500 godina prije Krista, a sličnosti između ovih dviju priča mogu se pratiti gotovo od njihova početka pa do kraja, čak i do uloge i karaktera njihovih neposrednih učenika ili apostola. Njihova nevjerojatna sličnost nam ujedno, s druge strane, predstavlja i veliku razliku u interpretacijama istoga simbola u istočnom i zapadnom svijetu, ali o tome sam već govorio ranije u uvodu.

Nadalje, dobro je poznato kako je kršćanska religija stoljećima nadahnjivala umjetnost Europe, a isto je činio i budizam na području gotovo čitave Azije. Razlog tomu je taj što su obje religije, kršćanska i budistička, misionarski orijentirane, dok, primjerice, hinduizam to nije pa je stoga ostao raširen uglavnom na području Indije. Uz to, treba dodati i da obje religije sa svojom kulturom dolaze zapravo iz istoga izvora, Bliskog Istoka i drevnoga Sumera, čija je civilizacija bila već u punoj snazi kada je oko 2500. godine prije Krista počela utjecati na Indiju i tamo se razvijati.

Ovaj motiv djevičanskog rođenja nije ni u kojem slučaju originalna slika začeta u kršćanskoj tradiciji. On je oduvijek bio sastavni dio svih priča o mitološkim junacima, a najraniji primjeri toga sežu i do prvih civilizacija koje znamo. Sjetimo se samo jednog od njih, poput "djevičanskog rođenja" egipatskog boga Horusa koji je rođen kao plod mrtvoga oca, Ozirisa. To je onaj motiv ulaska vječnoga u svijet vremena i prostora putem žene, o čemu sam već ranije govorio.

Jednako tako, mit o Budinu životu nam donosi oblik njegova djevičanskog rođenja. Prije svega, zanimljivo je samo spomenuti kako je Budina majka, prije negoli će roditi Budu, sanjala bijeloga slona, što je bilo pretkazanje kako će njeno dijete biti mudrac. Slon se u hindusko-budističkom religioznom razmišljanju smatra najmudrijom životinjom, pa ćemo tako u hinduskom panteonu bogova uočiti boga Geneshu, sina boga Shive i njegove družice Parvati, koji se prikazuje u obliku slona, a predstavlja boga mudrosti i znanja.

Zanimljivost ovog sna i pretkazanja leži u sličnosti sa navještenjem koje je doživjela kršćanska Bogorodica kada joj je pristupio Anđeo Gabrijel i navijestio joj da će roditi sina Božjeg.

No, da se vratim natrag na temu, Budu je majka rodila iz svoga boka. Sad, potrebno je znati da taj motiv rođenja iz boka predstavlja rođenje sa razine srčane čakre. O tome Campbell govori sljedeće: "To je jedna od sedam čakri ili psiholoških središta uzduž kralježnice, a predstavljaju stadije duhovnog razvoja – prvo je na razini rektuma predstavljajući temeljnu životnu funkciju hranjenja, a simbolizirano je zmijom kao putujućim jednjakom koja ide kroz život samo jedući; drugo je na razini spolnog organa, simbolizirano spolnim organima lingam i yoni, muškim i ženskim spolnim organom, u sjedinjenju, i to je središte koje goni na rađanje; treće središte je na razini pupka, a to je središte za ovladavanjem, moći, ostvarenjem, gospodarenjem itd. Ove prve tri čakre predstavljaju životinjske nagone. Četvrto središte je na razini srca i ono je središte otvaranja supatnji. Ovo je središte opet prikazano spolnim organima, lingam i yoni, u sjedinjenju, ali ovdje su prikazani u zlatu predstavljajući simbol djevičanskog rođenja. To je rođenje duhovnog čovjeka iz životinjskog čovjeka, to je početak ljudskosti."

Okrenemo li se sada kršćanskom motivu djevičanskog rođenja, pronaći ćemo identičan simbol. Krist je rođen od djevice koja je začela riječju kroz uho, što znači da se ništa fizički nije dogodilo. Dakle, stvoritelj je duhovni, baš poput Ozirisa ili čakre suosjećanja i ljubavi iz koje je rođen Buda. "Ono na što se priča simbolički odnosi nije Isusovo fizičko rođenje nego njegov duhovni smisao. Junaci i polubogovi su rođeni tako kao bića motivirana supatnjom, a ne ovladavanjem, seksualnošću ili samooćuvanjem, koja spadaju u ona niža psihološka središta duhovnog razvoja."*
Iskušenja su još jedan uobičajen motiv karakterističan za mitove o junakovoj pustolovini, a ona se pojavljuju kao testovi koje je potrebno proći kako bi se došlo do konačnog samoostvarenja ili postignuća. Dok sam u prijašnjim poglavljima prezentirao iskušenja u obličju čudovišta kao simbola vlastitoga ega, ovdje ona poprimaju ponešto drugačiji oblik. Naime, pojavljuju se u obliku boga iskušenja – dakako, u kršćanskoj tradiciji njegovo ime je Sotona, a u budističkoj tradiciji to je Kama-Mara.
Kako bi junak dosegao samoostvarenje, potrebno je njegovo odvajanje od svijeta i odlazak u nepoznato, što se u mitovima često prikazuje motivom šume, pustinje, špilje, vodene dubine ili slično. Mojsije je svoje prvo otkrivenje i susret s Jahvom doživio upravo u špilji, kao što je to doživio i Muhamed pri svom susretu s Alahom koji mu daje upute za pisanje Kur'ana. Može se vrlo jasno primijetiti da se sam Krist često povlačio u samoću kako bi stupio u kontakt s Ocem.

Prije odlaska u nepoznato, junak dolazi do praga svjesnosti, do zadnje znane točke. Buda se susreće s vodećim guruima svoga doba, a Krist sa Ivanom Krstiteljem. Ovi ljudi predstavljaju taj vrhunac svjesnosti i iskustva koje je do tada dosegnuto, a sve nakon njih je nepoznato. Buda i Krist primaju od njih najviše znanje koje im ovi mogu dati, a potom ih napuštaju nastavljajući dalje svoju pustolovinu u nepoznato.
Upravo u tom trenutku povlačenja u samoću junaku prilazi bog iskušenja i stavlja pred njega testove.

Meditirajući u pustinji Krist je postio četrdeset dana i četrdeset noći te je ogladnio pa mu je ubrzo pristupio Sotona i postavio pred njega prvo iskušenje: "Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh." Isus odvrati: "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja dolazi iz usta Božjih." Zatim ga Sotona odvede u Sveti grad, postavi ga na vrh hrama i reče mu: "Ako si zaista Sin Božji, baci se dole jer je pisano: 'Naredit će svojim anđelima za tebe da te nose na rukama, da ne bi gdje nogom udario o kamen'." Isus mu reče: "Također je pisano: 'Ne kušaj Gospodara, Boga svojega!'" Ponovno ga odvede Sotona na goru vrlo visoku te mu pokaza sva kraljevstva ovoga svijeta i njihovu raskoš, pa mu reče: "Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš." Na to mu Isus reče: "Odstupi, sotono, jer je pisano:'Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi!'" Tada ga ostavi Sotona, pristupiše anđeli te mu služiše.

Kada je Buda ušao u šumu i sjeo ispod Bodhi-drveta, drveta prosvjetljenja i središnje točke univerzuma – središta njegove vlastite najunutranjije tišine - bog čije ime je Požuda i smrt, pod čijom se moći svijet nastavlja vrtjeti, prišao je Blagoslovljenome kako bi ga uznemirio; i smatrajući svoj karakter sjedištem žudnje, prelijepim za gledanje, postavio je pred Blagoslovljenog svoje tri uzbuđujuće prelijepe kćeri, Žudnju, Ispunjenje i Žaljenje (Budućnost, Sadašnjost i Prošlost), tako da ako bi onaj koji ondje nepomično sjedi pomislio, „Ja“, on bi zasigurno isto tako pomislio, „One“, i bio bi ometen. Ali, pošto je Buda izgubio osjećaj za gledanje na svijet u terminima odvojenosti i individualnosti stvari, ostao je nepomičan i to prvo iskušenje nije uspjelo. Istoga trena, Kralj Požude se transformirao u Kralja Smrti i poslao na Blagoslovljenoga čitavu silu svoje strašne vojske. Ali opet nije bilo „Ja“ kao ni „Oni“ tamo gdje je Blagoslovljeni sjedio nepomičan, i drugo iskušenje je također zakazalo. Napokon, uzimajući oblik Kralja od Dharme, Dužnosti, bog iskušenja izazove pravo Blagoslovljenoga da sjedi nepomično na toj mirujućoj točki svijeta koji se okreće, kada dužnosti njegove kaste zahtijevaju od njega, kao princa, da naslijedi očevo prijestolje i vlada iz svoje palače. Kada odjednom princ, kao odgovor, jednostavno promijeni poziciju svoje desne ruke, puštajući njene prste da padnu preko koljena na zemlju u takozvanom "zemljo-dodirujućem položaju"; i u tom trenutku izroni sama božica Zemlja, koja je Majka Priroda te progovori i sa zvukom munje učini jasnim da je onaj koji ondje sjedi, kroz nebrojene životne vjekove, toliko dao sebe samoga svijetu da ondje nikoga nije bilo. Slon na kojem je jahao Kralj Požude, Smrti, i Dužnosti, pokloni se pred Blagoslovljenim, i vojska kao i sam bog rasprsnu se poput sna. Te je noći princ Siddhartha dosegao prosvjetljenje i postao Buda i sljedećih pedeset godina ostao u svijetu kao učitelj puta za uništenje okova egoizma.

Umjetnost budizma i umjetnost kršćanstva u svojim se začecima nikada nije služila prikazivanjem svoga glavnog duhovnog junaka, barem ne u obličju u kojem je danas poznat. Umjesto toga, obje religije su se u svojoj umjetnosti koristile određenom simbolikom koja upućuje na njihova spasitelja. Dok je budizam Budinu prisutnost naznačivao prikazom Bodhi-drveta ili pak kotača, kršćanstvo je istu stvar činila prikazom križa, ribe, vinove loze, itd.

Ljudski oblik ovih dvaju junaka postepeno je ulazio u umjetnost obiju religija iz stoljeća u stoljeće. Tako se tek u prvom stoljeću nove ere počeo prikazivati takozvani Buda Sakyamuni, odnosno princ Siddhartha koji je ovdje već postao Buda, pa ga se prikazuje u redovničkoj halji kako bi se dočaralo njegovo napuštanje svijeta i povlačenje u askezu. Druga vrsta njegova prikaza bio je Bodhisattva – onaj koji je na putu ka prosvjetljenju – a prikazan je kao mladi princ Siddhartha, gol do pojasa sa suknjom, šalom i nakitom.

SlikaKristov prikaz je također evoluirao kroz stoljeća – od motiva Dobrog pastira koji na ramenima nosi izgubljeno janje, preko Krista filozofa sa knjigom u ruci i podignutim prstom u znak poučavanja, što je preuzeto iz ikonografije helenizma, pa do Kristova lika koji nam je svima danas poznat. Prije negoli je dobio ovo današnje obličje, Krista se uglavnom prikazivalo kao golobradog mladića, a kasnije mu se dodaje brada koja simbolizira njegovu zrelost i spremnost da postane vladarom svijeta te mu se tako pridaju određene kraljevske karakteristike.

Jedan od, po meni, najzanimljivijih umjetničkih i mitoloških simbola ovih dvaju religija nalazi se u motivu Rajskoga vrta. Naime, budizam nam predstavlja takav motiv vrta u čijem središtu, kao simbolu središta svijeta (što opet znači da Raj jest sada, ovdje i svugdje, a ne negdje drugdje), sjedi Buda ispod Bodhi-drveta, drveta prosvjetljenja. Ovdje se također, kao i u kršćanskoj starozavjetnoj priči, nalaze dva kerubina, čuvara vrata, sa svojim oružjem, ali opet nailazimo na različito tumačenje od onog zapadnog. Pogledamo li pažljivo izraze lica ovih dvaju budističkih čuvara primijetit ćemo da su različita – predstavljaju dva stava – a vrata ka Prosvijetljenome nalaze se u sredini, između dvaju čuvara.

Buda, koji sjedi ispod drveta prosvjetljenja, gestama svoga tijela govori: "Nemoj se bojati ove dvojice, nego uđi." Dakle, poruka ovakvog budističkog motiva jest – ako se bojite ova dva čuvara na vratima vrta, to znači da se držite za svoj ego, još uvijek gledate na svijet u terminima "Ja" i "Oni" te zbog toga niste pobijedili iskušenje straha koje vas sputava da dosegnete prosvjetljenje. Još jednom treba naglasiti, Buda ispod drveta prosvjetljenja nije povijesna ličnost nego SIMBOL koji predstavlja prosvjetljenje.
Jedan od osnovnih motiva kršćanske ikonologije upravo je Krist na križu. Sad, potrebno je reći da su u srednjem vijeku ovaj motiv nazivali "Drvetom besmrtnog života", a starozavjetna priča o Postanku nam govori kako je to upravo ono drugo drvo koje se nalazilo u Vrtu i zbog kojega je Jahve protjerao čovjeka kako ne bi jeo s njega, te je postavio kerubine na rajska vrata. Dakle, drugim riječima, prvo drvo, "Spoznaje dobra i zla", je drvo izlaska iz vrta, a drugo drvo, "Drvo besmrtnosti" ili Krist na križu, jest drvo povratka u vrt. Ovo značenje je apsolutno identično onom budističkom jer predstavlja spoznaju da se povratak u Rajski vrt može postići jedino putem razapinjanja svoga ega! Taj trenutak Kristova raspeća zapravo je trenutak duhovne transformacije – prosvjetljenja. Takav umjetnički oblik Krista pobjednika nad smrću bio je vrlo raširen tokom 11. i 12. stoljeća u Europi, a predstavlja živoga Krista, otvorenih očiju, uspravnog.

To je simbol "Krista triumphansa" koji je nadvladao strah od smrti, nadišao svoj ego i postigao uskrsnuće kao ultimativno religiozno iskustvo. U konačnici, to je poanta čitave religije svijeta – umrijeti u svom egoističnom, primarnom gledanju na sebe, svoju korist, zahtjeve i želje, te uskrsavanje kao suosjećajno ljudsko biće vođeno supatnjom.
Motiv izmrcvarenog, izmučenog, raskrvavljenog i mrtvog Krista na križu ulazi u umjetnost tokom 13. stoljeća, ali i takav prikaz zapravo služi za pobuđivanje suosjećanja u promatrača.

Ovo raspelo kao "Drvo besmrtnosti" i danas je znano kršćanskoj ikonografiji pod nazivom "Arbor vitae" ili drvo života, a ono je prikazano često kao raspeti Krist na procvatom križu iz kojega se šire vitice loze. Takav primjer sam našao upravo u Rijeci, u crkvi Gospe Trsatske, a nalazi se točno iza glavnoga oltara na željeznim vratima iza kojih se nalazi ikona Gospe Trsatske. Veliki križ sa raspetim Kristom nalazi se na tim željeznim vratima koja su čitava ispunjena viticama koje ostavljaju dojam da izviru iz samoga raspeća. Zapravo je to klasičan motiv junaka koji živi i umire za druge te kroz svoj primjer pokazuje drugima put, što nam kazuju i Kristove riječi: "Ja sam put, istina i život."

Upravo se vrhunac misnoga slavlja nalazi u pričesti pri kojoj svaki od vjernika prima od svećenika "tijelo Kristovo" i time simbolički upija u sebe onu iskru besmrtnosti koja jest u svakome od nas. Drugim riječima, mi sada jedemo plod toga "Drveta besmrtnosti", što pokazuje određeni napredak i transformaciju u kršćanskom religioznom razmišljanju od vremena nastanka Staroga zavjeta kada je Jahve to branio, ka ovamo.
Tako gledajući, Buda sjedeći ispod svog drveta i Krist viseći na svom drvetu, zapravo su ista slika i simboliziraju istu stvar – božansku iskru u nama samima i uskrsnuće, ili prosvjetljenje, koje ćemo postići jedino putem razapinjanja svoga ega. To je put koji nam pokazuju ovi duhovni junaci.

izvor blog tiho 83