Vrijedne su naročite pažnje religiozne i socijalne prilike ove zemlje prije turskog osvajanja. Većina tamošnjeg stanovništva pripadala je kršćanskoj heretičkoj sekti bogumila. Ovi šizmatici su od XIII stoljeća bili izvrgnuti progonima papa. Čak su pape protiv njih nekoliko puta preporučivali krstaški rat (papa Honorus III - 1221. godine, Gregori IX - 1238. godine, Innocent IV -1246. godine i Benedict XII - 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291. godine).

 

Papa Ivan XII u jednom pismu bosanskom kralju piše: "Dragi naš sine, bosanski kneže vrijedni Stevane! Znamo, da si vjeran sin crkve. Zbog toga očekujemo tvoje posredovanje u uništavanju heretika u tvojoj zemlji. Očekujemo da ćeš biti na pomoći našem inkvizitoru Fabiusu, jer otpadnici (heretici) smatraju Bosnu zdravim mjestom. Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoće da tamo posiju sjeme odvratne zablude.

 

Ovi ljudi, privikli na spletke starog Lucifera (Iblisa), oboružani otrovom patvorene prostodušnosti (jednostavnosti), pod krinkom kršćanstva nastoje otrovati umove katolika. Njihove se riječi uvlače poput raka. Prividno su čedni, ali su potajno i na ubojstvo spremni. To su vuci u obliku janjadi. Da ulove i prevare prostodušna stada Isusova, prikrivaju svoje zvjerstvo".

 

Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljeć postale su tako nesnošljive da su se radi svog spasa obraćali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i svećenstva bili takvi da im nema primjera. Njih četrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni što nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance.

 

Međutim, ove grozne mjere malo su usluge učinile umanjivanju bogumila u Bosni, jer se priča da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedeće godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamošnji su katolici napustili svoj kraj. Ključeve Bobovca, prijestolnice kraljeve, predao je Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Pošto su se i druga mjesta i utvrde povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrđenih mjesta. Mehmed II priključio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.

 

Otada se više ništa ne čuje o bogumilima. Misli se da su po turskom osvajanju u velikom broju prigrlili islam. Većina je katolika iselila u susjednu Austriju i Mađarsku, a za preostale se misli da su se mnogi od njih poveli za primjerom pređašnjih obraćenika.

 

Neki su Evropljani pretpostavili da je mnogobrojno obraćenje bogumila u islam bilo u početku turskog osvajanja s tom namjerom da se povrate u svoju naročitu sektu, čim im se u budućnosti pruži prilika.

 

Kao dokaz za ovu tvrdnju oni navode da su bogumili, zbog gore spomenutog stradanja i pritiska, našli zgodan put kako će namjerno zanijekati svoju staru vjeru (katoličanstvo), te budući da im se kasnije nije pružila očekivana prilika u povratak, to se napokon namjera njihovih pređa zaboravila.

 

Obično je ovakva pretpostavka samo nagađanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne može osloniti. Mi smatramo jačim razlogom to što su bogumili pomiješani s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih tačaka u njihovom

vjerovanju koje su slične islamskom učenju. Bogumili su odbacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (moćima).

 

Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali "satanske trube".

 

Vjerovali su da nije Isus lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomično slagali s Kur'anom

(Njihova je tvrdnja: "Mi smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Božjeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego im se tako pričinilo." - Sura IV, An Nisa', 157).

 

Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su poslužile zbližavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su puta padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.

 

Ovdje sam sakupio neke tačke koje su slične sa propisima islama, a koje se nalaze u šizmatičkoj sekti bogumila. Međutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih tačaka koje sadrže formu kršćanskih propisa da ih pobožni muslimani ne mogu smatrati dostojnim za primanje.

 

Dok su zajedničke tačke ovako nabrojene, može se zaključiti da su se uvjerili u potrebu postepenog napuštanja onih vjerovanja koje islam ne trpi. Njihovo vjerovanje, slično dualizmu manihejaca, nije se moglo izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio

tolerantan (napisano 1913.!) prema ovakvim religioznim rasuđivanjima, samo pod tim uvjetom da ova svoja šizmatička naziranja ne izjavljuje.

 

Turci, da omile svoju vjeru Bošnjacima, po svom poznatom običaju nagovarali su ih nuđenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam osiguravali su vlasništvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobođene od poreza.

 

Moguće je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski  gospodari, te zbog svoje hereze prema katolicima bili prije lišeni tih prava. Napokon, uključivši se pobjedničkoj vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje vlasništvo. Bosanski su muslimani sačuvali svoju narodnost, te do dan-danas nosili prezimena kršćanska i govorili nacionalnim jezikom.

 

Istovremeno su uvijek bili sa revnošću i oduševljenjem privrženi vjeri. Staro viteško držanje muslimana plemića, predana privrženost islamu, pored njihovog upliva i moći uvijek su na njih svraćali naročitu pažnju. Nekima su od njih povjeravana važna zvanična mjesta. Dapače, između 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih predsjedništvo vlade.

 

(T. W. Arnold: Povijest islama, Sarajevo 1989., str: 235-238.) 

Kraj