No istraživanja dalmatinskih bogumilskih početaka vode nas u Zadar.

 

Toma Arhiđakon kaže da su građani toga grada bili prezreli učenje katoličke vjere i da su se dali poprskati heretičkom kugom, ali je nemoguće utvrditi koliki je zamah sve to bilo poprimilo.

 

U izvorima su se sačuvala imena dvojice dalmatinskih heretika, braće Aristodije i Mateja, sinova nekog Grka imenom Zorobabela, koji se u Zadar doselio iz Apulije.

Oni su od svoje mladosti bili Zadarski građani, a spominju se kao "odlični slikari i vrlo vješti u zlatarskoj umjetnosti".

 

Čini se da su Aristodije i Matej vodili bogumilsku propagandu najprije u Zadru, a onda su vjerojatno istjerani iz grada pa su se nastanili u Splitu, gdje su postali predvodnici heretičkog pokreta.

 

Aristodije i Matej održavali su dobre veze s Bosnom, u kojoj je za vrijeme bana Kulina bogumilstvo postalo vladajuća religija. Hereticima je u Splitu prišlo mnogo građana, ali je crkva ubrzo uspjela organizirati brzu protuakciju.

 

Na čelu borbe protiv heretika nalazio se splitski nadbiskup Bernard. Ne znamo kako su tekli ti sukobi i koliku su podršku heretici uživali kod organa komune, no ishod je poznat: bogumili su protjerani iz grada. Ista se stvar dogodila i u Trogiru. Pri tome su sva dobra koja su pripadala hereticima oduzeta a oni su prognani uz velike pogrde.

 

Iz pisma pape Inocencija II. kralju Emeriku, koje je napisano 11. listopada 1200., vidi se da su se prognani dalmatinski heretici sklonili u Bosnu, gdje ih je ban Kulin srdačno primio. "Doznali smo" - kaže papa - "da je plemeniti muž bosanski ban Kulin, kad je nedavno naš brat splitski nadbiskup znatan broj bogumila istjerao iz Splita i Trogira, dao njima ne samo sigurno skrovište nego i očitu zaštitu, a njihovoj nevaljalštini dao svoju zemlju i samoga sebe te im ukazao pažnju kao katolicima, čak i više nego katolicima nazivajuci ih kršćanima".

 

 

Godinu dana ranije Vukan Nemanjić javio je papi da je Kulin s deset tisuća ljudi prišao novoj herezi. Nije posve jasno kakvu su sudbinu pri svemu tome doživjeli dalmatinski majstori Aristodije i Matej, za koje se kaže i to da su bili "vješti latinskoj i slavenskoj knjizi".

 

Aristodije je možda ona ista ličnost koju su pod imenom Rastudije proklinjali na sinodu svetog Save: "Da bude proklet Rastudije bosanski .. i svi .. krstjani i krstjanice koji se ne klanjaju svetim ikonama i časnome križu".

 

Ako je zaista tako, onda je zadarski majstor Aristodije poslije protjerivanja iz Splita postao prvi poglavar (djed) bosanskih bogumila.

 

Godine 1221. Splićani su za svoga gradskoga kneza izabrali hrvatskog plemića Višana, koji je bio "zaštitnik heretika" (fautor hereticorum). Čini se da je bogumilski val, pod utjecajima iz Bosne, tada opet zapljusnuo Dalmaciju.

 

Jedan zapadni izvor iz 1223. godine tvrdi da se na "granicama Bugarske, Hrvatske i Dalmacije blizu ugarske nacije" nalazio neki antipapa koji je bio na čelu svih bogumila, a slao je svoga vikara čak u Toulouse.

 

U to vrijeme dualistička je hereza imala pod raznim imenima (patareni, katari itd.) širok zamah i u zapadnoj Europi. Najčvršći korijen bila je uhvatila u južnoj Francuskoj (grofovija Toulouse) i u lombardijskim gradovima (sjeverna Italija).

 

U Italiji su se sljedbenici dualističke hereze ponegdje nazivali sclavinima, a taj nas naziv upućuje na njihove veze s dalmatinskim i bosanskim bogumilima. Međutim, ni o aktivnosti dalmatinskih bogumila u ovom drugom razdoblju nema u izvorima

konkretnih podataka.

 

Ne zna se kako je knez Višan, koji inače nije živio u Splitu, pokazivao svoju naklonost prema hereticima i zašto su baš takvog čovjeka Splićani izabrali svojim knezom.

 

Može se pretpostaviti da je bogumilstvo i u dalmatinskom pojasu bilo preraslo u moćnu pučku silu pred kojom su investicije rimske crkve bile nemoćne.

 

 

U drugom i trećem deceniju XIII. stoljeca sva pažnja Rima bila je usredotočena na južnu Francusku, gdje se pod vodstvom Simona de Montforta, koji je 1202. godine sudjelovao u pokolju Zadrana, vodio dvadesetogodišnji križarski rat protiv katarskih heretika.

 

 

Zbog toga se na istočnoj obali Jadrana, a pogotovu u Bosni, bogumilstvo u tom razdoblju razvijalo s manje smetnji. Splitski kler nije ni 1225. godine mogao spriječiti građane da za kneza izaberu plemića koji je takoder bio bogumil.

 

Splitska kneževska čast sada je pripala humskom knezu Petru, a reakciju klera, koji nije Petru dopustio da uđe u crkvu, građani su suzbili vrlo energično. Narod se uzbunio, navalio na crkvu, otvorio je silom i uveo u nju novoga kneza.

 

Međutim sada je stupio na scenu papinski legat Akoncije, otprije poznat kao organizator rata protiv Kačića. On je bio pošao u Bosnu da ondje iskorijeni heretike, a vjerojatno je i u Splitu potaknuo kler na otvoreni otpor protiv građana. I pošto su građani taj otpor odbili i teško "uvrijedili" crkvu, Akoncije je u ime pape kaznio grad interdiktom, koji je u ono vrijeme bio moćno oružje crkve, s jakim psihološkim djelovanjem. Kazna je trajala gotovo godinu dana, i za to vrijeme splitske su crkve bile zatvorene, u njima se nije obavljalo bogoslužje.

 

Dalmatinsko bogumilstvo, o kojem tako malo znamo, bilo je svakako odjek i ogranak bosanskoga. Tu, na istočnoj obali Jadrana, u gradovima koji su bili izloženi udarcima sa zapada i u kojima su bogata vlastela čvrsto držala vlast dijeleći je u pravilu s bogatim i utjecajnim klerom, nije - čini se - bilo dovoljno uvjeta da ovaj heretički pokret uhvati dublji i trajniji korijen.

 

Teološka struktura bogumilstva, na temelju koje je moguće doći do raznih kulturno-političkih zaključaka o tom pokretu, sadržana je u jednom vrlo zanimljivom kasnijem spisu što ga je 1461. godine sastavio kardinal Juan Torquemada, stric zloglasnog španjolskog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade i najugledniji tadašnji katolički bogoslov uopće.

 

 

Te godine dovedena su u okovima u Rim tri bosanska vlastelina ("tri prvaka hereze moćna na kraljevu dvoru"), i to: Ðuro Kačinić, Stojšan Tvrtković i Radmil Vočinić. Ti su ljudi bili uporni bogumili, ali su natjerani da se pred papom svećano odreknu svojih "manihejskih zabluda". Saslušao ih je sam Torquemada pa je na temelju toga sastavio abjuraciju s popisom "pedeset zabluda manihejskih u Bosni".

 

Vjerski i drugi sukobi u dalmatinskim gradovima doveli su latinsku crkvu u težak položaj. Stanje se doskora izmijenilo u korist crkve, ali različite idejne kontraverzije službenim evropeističkim doktrinama mogle su uvijek računati na oslonac pučke mase.

nastavlja se...