Po svom socijalnom sastavu i društveno-političkim tendencijama srednjovjekovni je Split svakako bio vrlo heterogen.

Iz doba kad su Omišani harali po splitskom polju i kad je papin legat Akoncije vodio protiv njih petogodišnji rat, sačuvala se bilješka iz koje se vidi da su u nekoj gusarskoj akciji blizu Ancone zajedno s Kačićima sudjelovali čak i neki splitski građani (god. 1224.).

Osim toga i bijeg Akoncijev iz Splita upućuje na to da je u gradu morala postojati jaka stranka koja je bila za suradnju s Kačićima. Tu je stranku vezalo s Omišanima možda zajedničko porijeklo, krvno srodstvo, zajedničko seljačko osjećanje, ali su ih mogle vezati i zajedničke heretičke ideje, tj. patarensko odnosno bogumilsko učenje koje je u dalmatinske gradove, naročito u Zadar, Trogir i Split, bilo prodrlo već potkraj XII. stoljeća.

U to se doba patarensko-bogumilska hereza širila u raznim južnoslavenskim oblastima. U Srbiji ju je progonio veliki župan Stevan Nemanja, koji je pri tome morao upotrijebiti i vojsku te ..."jedne popali, druge različitim kaznama kazni, treće progna iz države svoje, a domove njihove i sve imanje sakupiv razda prokaženim i ubogim; učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, što ne ispovijeda Krista, sina božjeg, a knjige njegove nečastive spali i izgna ga".

U dalmatinskim gradovima progoni heretika nisu mogli biti tako žestoki, iako su se crkveni poglavari u tome energično angažirali.

Širenje patarenske hereze bilo je ovdje odraz nezadovoljstva građana s ekonomskim povlasticama što ih je uživao kler, a do najjačeg protucrkvenog pokreta na teritoriju Hrvatske došlo je upravo u Splitu.

Za građane kojima su bogati i vrlo utjecajni crkveni vrhovi bili stalna smetnja pri ispoljavanju različitih inicijativa, a i opasni takmaci u prisvajanju vlasti i dobara, bogumilsko je učenje bilo privlačno.

Ono je od "pravih krstjana", koji su preuzeli ulogu svećenika, tražilo strogo asketski život, odricanje od svih ljudskih užitaka, pa čak uzdržavanje od mesa i vina, a dakako i od žena.

Nasuprot tome, obični vjernici smjeli su griješiti, a najvažnije je bilo da pred smrt prime "duhovno krštenje".

Bogumili su se protivili postojanju crkve kao čvrste organizacije; isto su se tako protivili crkvenom posjedu i zahtjevu da se crkvi plaća desetina.

U svom izvornom učenju bogumilstvo je propovijedalo neposlušnost vladarima i gospodarima. Sudeći prema traktatu Besedi na jeres, što ga je protiv bugarskih bogumila napisao Prezbiter Kozma (oko 972. godine), ovaj se vjerski pokret protivio svim oblicima vlasti, nasilja i ropstva, ali je teško ustanoviti s kakvom je konkretnom ideološkom platformom stigao do dalmatinskih gradova.

Vjerojatno je socijalno-politička oštrica bogumilstva bila znatno ublažena.

U spomenutom traktatu Prezbiter Kozma je tvrdio da bogumili uče kako postoje dva boga - bog dobra i bog zla. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, a po njegovoj volji postoje sve vidljive stvari, ne samo sunce, zvijezde, zrak i čovjek nego i crkve i križevi.

Jedina molitva koju su bogumili priznavali bila je Oće naš a bogomolje im nisu bile potrebne nego su molili u svojim domovima. Ova hereza objašnjavala je mnogo uvjerljivije nego kršćanska religija pojavu zla na zemlji i bila je vrlo bliska i razumljiva onima koje je zlo pogađalo.

Povijesni izvori o dalmatinskim bogumilima vrlo su oskudni, ali se može pretpostaviti da su Kačići već u doba kad su kamenovali nadbiskupa Rajnerija bili pod utjecajem toga pokreta.

nastavlja se...