PREDAVANJE DR. IVE PILARA O BOGUMILSTVU
(10. veljače 1927.)

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnostičko-doketistička. Isusa po njihovoj nauci nije začela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vražje.

Nego Bog Otac ispustio je riječ, logos, koja se je riječ spustila na svijet, unišla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izašla: sv. Marija je u špilji našla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i čovjek i ne bi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli život i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.

Dosljedno tome shvaćanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pričest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne može doprinijeti da posveti i očisti čovjeka.

Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vražje, pošto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su učili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srušili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odječe, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo nečastivoga; odbacivali su križ i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim kršćanima što ga štuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, može li otac voljeti drvo, kojim mu je sin ubijen?

Sebe i svoju crkvu držali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvjema oficijelnim crkvama, katoličkoj i pravoslavnoj, stajali su u najoštrijoj opreci – katolike i pravoslavne nazivali su, da su: "jakože pse i svinje". S njima nisu smjeli ni općiti, svako općenje bio je težak grijeh.

Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proći najprije jednu periodu čišćenja. Tek kada je tu periodu prošao, očistio se od opačina oficijelnih kršćanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konačno mogao biti primljen u bogomilsku općinu.

Primanje se je obavljalo krštenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih kršćanskih crkava. Krštenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evanđelja po sv. Ivanu, pak se zvalo "Baptizma libri". Osim toga slijedilo je tzv. rukopolaganje" "impositio manuum".

Tim knjižnim krstom postao je dotičnik članom bogomilske crkve i zajednice, ali tek običnim vjernikom, slušaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obične vjernike, slušaoce i na savršene, koji su se zvali svršitelji, dobri ljudi, dobri kršćani, ili dobri Bošnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).

Ovi svršitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bošnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svećenici. Oni su se morali držati najstrože bogomilskih propisa, koji sadržajno nisu bili ništa drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo već spominjali.

To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svršitelj smio nikada izreci laž, niti riječima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti ičesa što postoji od krvi žive životinje, dakle niti jaja ni sira.

Jedinu iznimku su činile ribe, jer one se ne množe prilegom. Oni su živjeli samo od kruha, zeleni i voća. Zato je običaj sušenja voća, osobito bosanske suhe šljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim voćem. Lomljenje kruha bio je dapače posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogoslužja, kao lomljenje hostije kod katolika.

Zatim je za savršene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti čovjeka ni uopće živoga stvora osim zmije. Uopće bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konačno signaculum sinus, savršeni se je morao potpuno odreći općenja sa ženom i svakog spolnoga života.

Bogomili su principijelno bili protiv ženidbe i smatrali za zaslužno da muž i žena žive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nešto zlo, kobno po čovjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnožava prilegom i ženidbom.

Ovi savršeni, tzv. "svršitelji" su vodili vrlo težak život, život teži od većine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svečanim činom, koji se je zvao utješenje, consolamentum, teleiosis.

Pošto je život tih savršenih bio toliko težak, to su mnogi, da si prištede tu trpnju, dali se podići u red svršitelja tek pred starost ili pred smrt. Ako bi savršeni prekršio stroge propise, jeo meso, ubio životinju, općio sa ženom, tada bi

izgubio svoju savršenost, prestao biti svršitelj, dobri krstjanin ili Bošnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utješenje.

Naspram ovom strogom životu, ugled je "svršitelje" u bogomilskoj općini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli. Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svećenici.

Ali i bez obzira na izbor za svećenika, svaki savršeni je bio ovlašten da vrši sve bogomilske vjerske čine. Smatralo se da imaju Riječ Božju, i da od njih bježi nečastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih običnih vjernika bogomilskih.

Kad bi obični Bogomil sreo svršitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oče blagoslovite", običaj koji se još i danas održao u Bosni, pred svećenicima katoličkim i pravoslavnim.

Iz redova ovih savršenih izabirali su se i bogomilski svećenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopće priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svećenike je izabirao narod kod službe iz redova savršenih.

Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, što je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomoćnika.

Svoje bogoslužje, pošto nisu imali svečanih hramova, držali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kućama. Za bogoslužje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i ništa više.

Bogoslužje se je sastojalo od molitve, čitanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svećenika.

Kod bogoslužja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred čitavom općinom, izgovaranjem stanovite ispovjedne formule.

Glavna molitva bila je Bogomilima "Oče naš", ali koji nije bio sasvim identičan sa našim Očenašem. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh naš svagdašnji", jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vražje. Zato su molili za "kruh naš nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".

Nastavlja se…