PREDAVANJE DR. IVE PILARA O BOGUMILSTVU

(10. veljače 1927.)

Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno važno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapače bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj: novomanihejske sekte.

 

Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopće izvanredno važno za razvitak sviju kršćansko-heretičkih sekti na cijelom svijetu.

 

Malo ćemo naći heretičkih sekti unutar kršćanstva između 2.-14. vijeka koje nisu više ili manje pod uplivom manihejstva preuzele od njegove nauke i dogmatike.

 

Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije raširilo po Balkanu, pošto je već bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj državi, kad se je na granici između bizantskoga i bugarskoga carstva počelo stvarati bogumilstvo.

 

Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su čiste manihejske značajke kod bogumilstva automatski pojačale, na taj način, da je suvremena znanost bogumilstvo morala označiti novomanihejskom sektom.

 

Ovim problemom religiozne povijesti morati ćemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno značenje.

 

O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potječu iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlače svoje ime, da li od sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od braće Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca.

 

Sv. Pavle apostol

 

Najvjerojatnije je da povlače svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potječe crkvena hijerarhija, koju su odlučno pobijali i osobito štovali sv. Pavla i njegove spise kao demokratske i kršćanske.

 

 

Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu kršćanstva i mazdaizma.

 

Neki suvremeni pisci, a među njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na kršćanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su živjeli više kao obični kršćani, jeli meso, pili vino, ženili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.

 

Njihov dualizam bio je znatno ublažen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rođenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.

 

Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolička crkva i stajali u oštroj opreci, koliko protiv katoličkoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su napose svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogoslužje, napose kipove i slike, odbacivali su štovanje sv. križa i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.

 

Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjoazijskih heretičkih ideja za Balkan, jer je utvrđeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske državne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku državu, tako da su se ti Pavlikijani brojno raširili po čitavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom održali do danas, ali na čudo postali izraziti katolici.

 

nastavlja es...