Obično „bacati biserje pred svinje“ ima negativan prizvuk: implicira kako uporno nekome daješ najljepše i najdragocjenije od sebe, a on ne zna/ne može (zbog neke svoje limitacije/ograničenja) prepoznati vrijednost toga.
Pa te, shodno tome, ne cijeni ravnomjerno kao ti njega, što vodi k tome da se prema tebi ne ponaša jednako, partnerski kao i ti prema njemu. Dakle, uravnotežene razmjene nema. Nešto kao jednosmjeran odnos gdje se jedan satire, a drugi ni da mrdne. Situacija beskrajnog, upornog i dugotrajnog davanja nakon kojeg odjednom nastupe umor, iscrpljenost i potreba za dizanjem ruku od situacije, kao jedini izlaz. Shvatiš da si, u svom tom davanju, prestao/la davati sebi. Zanemarujući svoje osjećaje, čak i kad su vrištali „doooosta!!!“, stvorio se nemar prema sebi... a iz idealizma, želje da se ostvari neka svoja romantična i sretna vizija.
Ima nečeg djetinje naivnog u tom davanju. Ide otprilike ovako: „ako se ja dovoljno trudim i jako jako jaaaako nekog volim... to će na njega utjecati i on će se promijeniti, poboljšati... Moja ljubav će ga spasiti...“. Vrlo plemenito, ali.. ne i stvarno. Jer, ljudi mijenjaju svoje obrasce ponašanja i razmišljanja nevezano od toga koliko su voljeni (ova promjena tj. eventualna modifikacija ponašanja ovisi o tome koliko istinski vole sami sebe, bez oslanjanja na štake tuđih emotivnih ekspresija, nego usidreni u svom izvoru ljubavi). Elem, nekoga možemo obožavati do vječnosti, a da ga to ne dirne. Znači, možemo ga zatrpati biserima, a da ih on ne prepozna, da ne trepne. Na razini materijalne stvarnosti – to izgleda kao bačeno blago: nema povrata iz smjera u kojeg se ulagalo. No, u energetskom svijetu, dragulji ostaju dragulji. Jer, energija nikad nije bačena, nikada nije uzalud – uvijek se vrati iz drugog ugla. U ovom slučaju, „bacanja“ najdragocjenije energije srca, vraća se kroz golemu duhovnu energiju i otvaranje astralne svijesti/vida onoga tko „baca“. Pritisak umora djeluje kao inicijacija. To ide ovako: davanje je, inicijalno, i pokrenuto iz svijeta ideja, iz vizije, iz ideala. Stoga, nastaje paralalean proces – u fizikoj stvarnosti izostaje „povrat energije“, ali se uzbudljiva razmjena događa na finijim, astralnim nivoima svijesti jer tamo ostaje oslobođena energija. Kao da nekoga volite, ali mu to iz bilo kojeg razloga ne možete objelodaniti, pa sva vibracija vašeg voljenja ostane u astralu za njega, kao svojevrstan energetski paket za tu osobu. Ona ga, možda, ne percipira u trenu u kojem se vaša emisija događa, ali će osjetiti blagodati te ljubavi u nekom drugom vremenu i na neki drugi način. U tom procesu, nastaje kontakt duša kojeg najbliže opisujemo kao telepatski: razmjena se ipak događa jer je oslobođena energija prejaka da ne dodirne onoga na koga je usmjerena. Stoga nastaje astralna razmjena: primjerice, davatelj može imati jake snove, ili u stanju budnosti osjećati energetsku prisutnost osobe koja nije fizički ovdje... Može misliti da su to jake „fantazije“ kojima se ne može othrvati, no to je u stvari astralna veza koja, na kraju, najviše oplemenjuje samog davatelja: otvara mu duhovnu svijest, i čini ga suptilnijim na nevidljive vibracija što u konačnici i dovodi do uvida o realnom stanju, razOčarenja njime, ali i rađanja nove energije samocjenjenja koja daje snagu za napuštanje situacije i kretanje dalje.
Da, ima neke slatkoće, nekog idealizma u tim valovima bisera što se izlijevaju iz srca koje daje usprkos svim mudrim razlozima razuma... Biser je, naime, simbol nečeg najintimnijeg, najdubljeg, najdragocjenijeg u nama... Kao školjka, koja se otvara i nudi biser u zaista rijetkim prilikama i posebnim okolnostima, tako i mi možemo odrediti da svoje najsvetije i najranjivije – osjećaje tj. srce – otvaramo kada je zaista „prava“ prilika. U zakonima srca ne vrijedi ova logika: kad god nam zatitra srce i netko probudi osjećaje, to doživimo kao „pravu stvar“. Čak i kad okolina čupa kosu od muke s kakvim smo propalicom/gubitnikom/... našem je srcu on najveći svetac. Svetiji čak od najsvetijeg u nama (našeg srca) kojeg smo, kad nas uhvati ova energija i dočeka njena lekcija samocjenjenja, u početku spremni „bacati“ pod noge ako treba. No, nema druge u davanju srca: ono je uvijek potpuno, ako je pravo. Kad ga damo – jedini način da to stvarno učinimo jest – skroz, bezuvjetno. Tu nema računice. Kao kad sija Sunce – ono grije svakoga, i zlikovca i plemenitog čovjeka. Zato je suludo optuživati se, ljutiti na sebe i druge jer „bacaju biserje pred svinje“...
Jer, to je dragocjen proces u kojem se dobiva bez obzira na ishod trenutnog slučaja. A dobiva se jedna od najvrjednijih lekcija života, ona što dolazi iz krajnjih granica samopotiranja, a vodi do samoSpoznaje „ja vrijedim, a vrijede i moji biseri/osjećaji...“ I tada obično spontano nastaje izlazak iz starog stanja, i promjena, s novim naletom energije.
No, nije se mudro ljutiti na sebe ako odlučite da ćete dalje u životu mudrije s biserima, a onda ih opet, u prvoj idućoj prilici – „bacite pred svinje...“. Kaže se da nije mudro ponavljati istu grešku, i nije. Ali istovremeno, samo inteligentni ponavljaju istu grešku, poput brižnih znanstvenika koji uporno, nanovo i nanovo modificiraju eksperiment da dobiju željeno rješenje. Ponavljati grešku, znači učiti i istraživati je iz raznih uglova. Da, u pravilu ishod bude isti, ali lekcije dođu druge. Stoga se ne treba ljutiti na sebe zbog ovog mehanizma – jednostavno ga priznati, osvijestiti i sabrati svoje lekcije, kao bisere.
Bez straha od novih „bacanja“ jer u Izvoru Ljubavi, napretek ima dragulja srca. A iskustvo i vrijeme čine da se Mudrost spontano pomalja iz ovih avantura: zreljenjem duhovne svijesti jača ljubav prema sebi, a s njom nestaje potreba da se ona kupi/dobije iz vana, bacanjem bisera. Nerealna fantazija ustupa mjesto jasnoći vizije i budnoj svijesti koja je naučila, napravila nova biserna blaga od svojih lekcija i nastavlja svoj put spremno napuštajući stare okvire emotivnih razmjena da izgradi nove poligone ravnomjernog davanja.

www.elementi.hr