U šumama, na travnjacima i stijenama Velebitskog botanickog vrta raste u prirodnim biljnim zajednicama petstotinjak vrsta biljaka. Rjede velebitske vrste medu njima su velebitska degenija (Degenia velebitica), hrvatska sibireja (Sibirea altaiensis ssp. croatica), krški runolist (Leontopodium alpinum ssp. krasense), prenjska kamenika (Saxifraga sedoides ssp. prenja), velebitski klincic (Dianthus velebiticus), hrvatska tarcuka (Aubrieta columne ssp. croatica), Kitaibelov jaglac (Primula kitaibeliana), hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica), alpski lanilist (Linaria alpina) te hrvatsko zvonce (Edraianthus graminifolius).
U Velebitski botanicki vrt mogu se unositi i uzgajati samo biljke koje rastu na Velebitu. Na cijelom Velebitu je do sada zabilježeno oko 2000 biljnih vrsta, od kojih je osamdesetak endemicnih.
U razgledavanju botanickog vrta i upoznavanju s velebitskim biljnim svijetom pomoc posjetiocima su poucne table i novi vodic napravljen u povodu 40 godišnjice osnutka Velebitskog botanickog vrta. Vodic je ove godine izdala Javna ustanova Nacionalni park »Sjeverni Velebit«. Botanicki vrt se, naime, nalazi unutar tog nacionalnog parka koji se pruža na 10.900 hektara. Poticaj za osnivanje vrta dao je dr. Fran Kušan, prvi profesor farmaceutske botanike na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, Sveucilišta u Zagrebu, sa svojim najbližim suradnicima. Tako je 1967. godine na sjevernom Velebitu u Modric docu na 50 hektara površine, nedaleko od meteorološke postaje i planinarskog doma Zavižana, osnovan Velebitski botanicki vrt.
Vrt je nakon dvije godine država zaštitila kao spomenik vrtne arhitekture, a Opcina Senj je 1971. godine proglasila podrucje Zavižan-Balinovac-Zavižanska kosa, unutar kojeg je i botanicki vrt, posebnim botanickim rezervatom. Iz vrta vode putovi na okolne vrhove Balinovac (1601) i Veliki Zavižan (1676), pa se može uživati i u vidicima na primorske obronke, more i otoke. Zavižanska okolica s botanickim vrtom i rezervatom ima geomorfološko obilježje cijelog velebitskog masiva, pa se odlikuje istaknutim vrhovima, oštrim kukovima, gromadama stijena, tocilima, kotlinama, docima, ponikvama i drugim fenomenima.
U Velebitskom botanickom vrtu se od njegova osnutka, osim botanickih, rade i druga znanstvena istraživanja. Tako je napravljena karta biljnih zajednica, radena su pedološka, aerobiološka, ornitološka i druga istraživanja, mjerene su visine snježnog pokrivaca.
Simbol Velebitskog botanickog vrta je velebitska degenija (Degenia velebitica), endemicna i reliktna biljka posebno znacajna za velebitsku i hrvatsku floru. Strogo je zašticena i ugrožena vrsta. Teško se zamjecuje u kamenjaru na kojem raste osim u vrijeme cvatnje kada ima jarkožute, relativno velike cvjetove. Atraktivnog izgleda su joj i plodovi jajasta oblika. Na podrucju sjevernog Velebita, gdje se smjestio botanicki vrt, ne raste kao samonikla biljka. U novije vrijeme otkrivena je i izvan Velebita, na nižoj nadmorskoj visini u masivu Velike Kapele.
Medu endemicnim vrstama za Velebit je i velebitski klincic (Dianthus velebiticus) koji raste na kamenitim travnjacima gdje prije cvatnje svojim uskim, zelenim listovima sasvim nalikuje travama. Latice klincica su tamnoružicaste do grimiznocrvene boje, nazubljenog ruba. Strogo zašticena vrsta je i hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica). To je endemicna vrsta sjeverozapadnih Dinarida, prvi put opisana upravo na Velebitu.
Od šire poznatih vrsta rastu i perunike uskolisna i šarena (Iris graminea i Iris variegata), durdica (Convallaria majalis), šafran (Crocus vernus), kacuni ili orhideje, planinska ivancica (Leucanthemum adustum), kranjski ljiljan (Lilium carniolicum Bernh), planinski božur (Paeonia mascula), zvjezdastocvjetni sunovrat (Narcissus radiiflorus Salisb.), crvena bazga (Sambucus racemosa L.) te planinski ribiz (Ribes alpinum), malina (Rubus idaeus L.) i kupina kamenjarka (Rubus saxatilis L.).
U vodicu je dan opis 120 biljnih vrsta i to onih brojnijih i onih koje se mogu vidjeti ljeti, tijekom glavne sezone cvatnje i posjecivanja vrta. Uz te je vrste još pedesetak vrsta prikazano fotografijama. Vodic sadrži i crteže s opisima grade lista, položajima, oblicima i rubovima listova, te grade cvijeta i vrste cvatova.
Središnji dio Velebitskog botanickog vrta odlikuje se znacajkama mrazišta i osobitom mikroklimom što se odražava na vegetacijski pokrov. Povoljno razdoblje za vegetaciju je vrlo kratko, a ovisno je ponajprije o trajanju snježnog pokrivaca koji na nekim površinama u vrtu može doseci debljinu vecu od tri metra. Povoljno razdoblje za vegetaciju nastupa pocetkom lipnja, rjede potkraj svibnja, i traje do polovice rujna, rjede do pocetka listopada. U tom razdoblju cesto nastupe vrlo niske temperature, koje se mogu spustiti i do minus sedam stupnjeva Celzijevih. Ljetni mrazevi, makar kratkotrajni, ometaju mnoge biljke u njihovu razvitku. U hladnijim ljetima neke biljke ne donose plodove, a neke i ne cvjetaju. Vecina biljaka cvate i ima plodove u srpnju i kolovozu, pa je tada i najatraktivnije vrijeme za posjet vrtu.
Vodic je objavljen na hrvatskom, engleskom, njemackom i talijanskom jeziku, a autori su botanicari dr. Sanja Kovacic, Darko Mihelj, dr. Dario Kremer i šumar Vlatko Skorup. U vodic je umetnuta i karta botanickog vrta i okolnog podrucja.
Vrijednost cijelog Velebita prepoznao je i UNESCO koji ga je 1978.godine proglasio Svjetskim rezervatom biosfere, a Hrvatska ga je 1981. godine proglasila Parkom prirode. Na južnom dijelu Velebita 1949. proglašen je Nacionalni park »Paklenica«, a relativno nedavno, 1999. godine, proglašen je i Nacionalni park »Sjeverni Velebit«.

www.vjesnik.hr