BELA 

I na sjevernim obroncima Ivanščice, iako ne u tolikoj mjeri kao južnim, brojne su utvrde. Većina ih je izgra-đena nakon provale Tatara 1242., na mjestima starih prapovijesnih gradi-na ili na nepristupačnim mjestima strateški važnih prijelaza ili stjecišta putova. Tijekom 13. i 14. st. izgrađen je cijeli obrambeni sustav Kraljevine Slavonije. Tada su utvrde osim na Ivanščici i na Žumberačkom, Samo-borskom i Moslavačkom gorju gra-dile i na Medvednici, Bilogori, Papu-ku, Krndiji i Požeškoj gori te uz to-kove rijeka Sutle, Kupe, Drave i Sa-ve. Poslije su se te utvrde prilagođa-vale razvoju oružja i tehnika ratova-nja, dok su mnoge, posebno nakon prestanka turske opasnosti, napušte-ne i u njihovoj su blizini, najčešće u ravnici, izgrađeni suvremeni dvorci kod kojih je stambena funkcija bila mnogo važnija od obrambene.

Ostaci zidina Puste Bele

Ipak nekoliko utvrda uz najveću za-gorsku planinu nije bilo potaknuto tom velikom obrambenom kampa-njom. To je ponajprije Bela, smještena uz cestu koja spaja današnje naselje Bela (s osamdesetak stanovnika) na sjevernoj strani Ivanščice s Pod-rutama na njezinim južnim padina-ma. Doduše uz tu se cestu kroz stra-teški važan gorski prijevoj, na njezi-nim južnim padinama, nalaze neznatni ostaci jedne obrambene građevine, iznad Podruta kod mjesta Gradišče, no najvjerojatnije je riječ o staroj prapovijesnoj utvrdi koja se potom neko vrijeme rabila i kao pribježište. Bela je smještena iznad mjesta gdje se gorska cesta spušta prema dolini Bednje kroz Belski dol, a ta je utvr-da kontrolirala prilaz u varaždinsku dolinu sve do granica Madžarske. Smatralo se da je upravo na ovome mjestu prijelaz preko Ivanščice bio najlakši i najpogodniji, pa se belska utvrda smatrala pravim branikom Hrvatske.

Belu su gradili ivanovci (hospitalci), srednjovjekovni redovnički red sv. Ivana Jeruzalemskog (Fratri hospi-talis sancti Johannis Iherosolimita-niosnovan u Jeruzalemu između 1070. i 1099., a potvrđen od pape 1113. Ime su dobili po prvom samo-stanu reda u Jeruzalemu u blizini crkve Sv. Ivana Krstitelja. To je bio vojnički i karitativni red čiji su članovi dvorili hodočasnike u konačištima i njegovali bolesnike i ranjenike u Svetoj zemlji. Za svoj su rad dobivali posjede u svim zapadnim kršćans-kim zemljama, a u Hrvatskoj se po-javljuju u drugoj polovici 12. st. Be-lu su najvjerojatnije gradili upravo potkraj tog ili početkom sljedećeg stoljeća, a bila je sjedište belskog vlastelinstva koje se prostiralo s obje strane Ivanščice i duboko u Zagorje prema Štajerskoj. Poslije se taj posjed nazivao belsko-ivanečki.

Dvorac Podbela ili Bela I.

Za postojanje Bele zna se prema pisanim tragovima 1275. po imenu poglavara opata Margarita (frater Margarita proceptor de Bela). No građena je, kako je rečeno, znatno prije. Neko je vrijeme početkom 14. st. bila u vlasništvu hrvatskog bana Henrika III. Gisingovca. Nakon ivanovaca gospodari su Bele bili vranski prior i ban Matko Talovac (1434.-1445.), grofovi Celjski (1445.-1456.), ban Ivan Vitovec (1457.-1468.), kralj Matija Korvin (1468.-1490.) te njegov sin i hrvat-ski ban Ivan (Ivaniš) Korvin (1490. do približno 1500.). Ivaniš je Belu darovao mađarskim plemićima Tomi i Ladislavu Petheö de Gerse. Članovi te obitelji obavljali su u Hrvatskoj mnoge ugledne dužnosti i za to su dobili barunske i grofovske titule. Belskim su posjedom upravljali sve do 1730.

Zna se da je utvrda Bela stradala u jakom požaru 1481. i da je u tom požaru stradao arhiv obitelji Gotal koji su ga tu bili sklonili pred turs-kom opasnošću. No utvrda je bila obnovljena i naseljena sve do 1653. kada se spominje kao ruševina. Nakon napuštanja srednjovjekovne utvrde narod je ruševine prozvao Pustom Belom.

Dvorac Podbelu (zvan i Bela I.) obi-telj Petheö izgradila je 1605. kao kaštel na zaravanku niskog brežulj-ka nadomak ravnice. To je tipičan kameni kasnorenesansni kaštel gra-đen kao pravokutna jednokatna ut-vrda s četiri manje kule na uglovima i s trokatnom pravokutnom ulaznom  kulom na sredini zapadnoga obram-benog zida. Unutar obrambenog zida smještena je velika jednokatna stam-bena zgrada, koja je pročeljem oslo-njena na četvrtastu kulu. Kaštel je bio okužen plitkim obrambenim jar-kom (danas djelomično zatrpanim) preko kojega se prelazilo pokretnim mostom. Središnji je dio kaštela dobro očuvan, a obrambene su se kule djelomično urušile. Na sjeverozapad-nu se okruglu kulu naslonila prizem-na pravokutna zgrada koja je premo-stila obrambeni jarak s dva luka.

Dvorac Bela II.

Obitelj Petheö de Gerse držala je posjed Belu sve do 1730. Posljednji je vlasnik bio Ivan Petheö koji je umro 1682., a potom je dobrom up-ravljala njegova udovica Barbara rođ. Falussy. Nakon njezine smrti Bela je pripala kraljevskoj upravi. Dvorska je uprava vlastelinstvo najprije poklonila obitelji Palffy, a već 1740. Belu je zajedno s Ivancem, Cerjem i Jurketincem dobio grof Ladislav Erdödy. Upravo je obitelj Erdödy u neposrednoj blizini u 18. st. sagradila barokni dvorac Belu II., koji ima dvije okrugle kule na vanj-skom pročelju. Dvorac je zajedno s kaštelom tvorio veliki stambeno-gos-podarski kompleks tog dijela vlaste-linstva.

Posjed je u vlasništvu obitelji Erdödy ostao sve do 1817. kada su ga nakon ci obitelji Petheö de Gerse – obitelji Josipović, Lovinčić i Barabaš. Barun Metel Ožegović (vatreni ilirac i je-dan od najzaslužnijih što se u Hrvat-skoj umjesto mađarskoga i dalje ra-bio latinski) otkupio je 1858. i kaštel i dvorac. U posjedu obitelji Ožegović posjed ostaje do iza Drugoga svjets-kog rata. Stariji je dvorac (Bela I.) odmah nacionaliziran, a u baroknom je dvorcu potomak te obitelji živio do 1952. kada ga je prodao općini. Danas su oba dvorca, baš kao i nji-hov prethodnik Pusta Bela, potpuno napušteni, iako je Bela I. spomenik prve spomeničke kategorije.

Valja reći da su uz utvrde i dvorce Bela vezane i dvije legende. Jedna govori da su u Beli templari skrivali engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca (1157.-1199.) na njegovu povratku iz Trećega križarskog rata. No nije sigurno da je u to vrijeme utvrda uopće bila izgrađena, a ni to da je u njoj stolovao taj redovnički ratnički red. Druga legenda spominje mjesto iza dvorca (Bele I.) gdje je u jednom danu u srednjem vijeku spaljeno čak 60 vještica.

 

.