Azteci – Nasljednici bogate povijesti

 

Kroz tisuće godina srednjoameričke povijesti velike civilizacije Olmeka, Teotihuacána, Maya, Tolteka, Azteka i drugih naroda ostavile su nam u nasljeđe više od jedanaest tisuća arheoloških nalazišta.

 Izranjajući iz neodredivih početaka o kojima saznajemo tek iz starih mitova, na svom su putu ostvarivale zadivljujuće kulturne dosege.

 Civilizacijski se plamen neprekidno održavao i prenosio sljedećim valovima naroda, od svitanja kulture Olmeka do rušenja Astečkog carstva.

Tako su ostale sačuvane mnoge zajedničke vrijednosti jedinstvene izvorne tradicije – slični religijski simboli i gotovo identičan panteon bogova, kompleksan sustav kalendara i pisma, dok se u bezbrojnim varijantama ponavljala istovjetna pravilna i planski utvrđena orijentacija gradova sa snažnim ceremonijalnim jezgrama i piramidalnim građevinama.

Kao izravni ili neizravni nasljednici civilizacija koje su cvale prije njih, Azteci razvijaju iznimno originalnu i bogatu kulturu.

Stvaralački duh i duboka prožetost religijom i filozofijom nisu oslabili niti pokazali sklonost za imitiranjem, već su urodili snažnom sintezom za vrijeme Astečkog carstva.

DOLAZAK AZTEKA

Mali, nepoznati narod kojeg ne spominju ni najstariji zapisi, “narod čije lice nije nitko poznavao”, pojavio se na povijesnoj pozornici u XII. st., lutajući neprihvaćen od sviju, bez ičega osim male statue boga zaštitnika Huitzilopochtlija i nesalomljive volje.

Prema legendi, cilj njihovog dugogodišnjeg traganja bio je znamen koji je svećenicima dao

Sunčani Huitzilopochtli – usred jezera pronaći bijelog orla koji na kaktusu nopal drži zmiju u kljunu. Kaktus nopal sa svojim crvenim cvijetom predstavlja ljudsko srce – središte u kojem je jedino moguć susret duhovnih i zemaljskih snaga personificiranih simbolima orla i zmije.

Na ovom će mitskom mjestu ptica nebeskog svjetla savladati snage prolaznog predstavljene zmijom.

Svećenici su znamen pronašli na kamenom otočiću u jezeru Texcoco 1325. g. Učeći ratničke vještine od svojih susjeda, usvajajući njihovu kulturu i živu tradiciju mnogih naroda koji su im prethodili, Azteci su započeli postavljati temelje svom gradu “blizu kaktusa”, ponosnom Tenochtitlánu, u pjesmi opjevanom kao “temelji neba”.

Nedugo zatim započet će ono što je poznato kao “sto godina naroda Sunca” – širenje moćnog carstva, gradnja hramova, okruglih svetišta, škola, palača, tržnica, plovećih vrtova, uzgoj stotine cvjetnih vrsta, rad u kamenu, rad s metalima i mineralima, izrada štitova-mozaika od perja, izrada na tisuće oslikanih kodeksa u kojima se čuvala tradicija, a posebno njihovo pjesništvo…

Iz mjesta na koje se spuštaju orlovi, Iz mjesta gdje se uspravljaju jaguari, Sunce je dozvano.

Kao štit koji se spušta, Tako zalazi Sunce… Ponosan na sebe, uzdiže se grad Mexico-Tenochtitlán.

Ovdje se nitko ne plaši smrti u ratu.

To je naša slava.

To je tvoja zapovijed O, Darovatelju života!… Colección de Cantares Mexicanos

TRAGOVI BOŽANSKIH STOPA

Religija je kod Azteka prožimala sve aspekte života, prilagođavajući svoj duboki sadržaj sposobnosti shvaćanja onih do kojih je dolazila.

Obični je svijet imao religiju jednostavnog poljodjelstva, aristokracija religiju hijerarhije i moralne odgovornosti, a mudraci i svećenici religiju misterija.

Upravo je na polju religije najjasnije došao do izražaja duh Azteka i njihova spremnost prihvaćanja kulturnih vrijednosti naroda s kojima su se susretali i kasnije ih pokoravali i pripajali Astečkom carstvu.

Tako su astečka plemenska božanstva i daleko bogatiji panteon starijih civilizacija tvorili velik i skladan sustav.

Najvažniji su utjecaj na astečki panteon izvršili Tolteci koji su pripadali istoj jezičnoj skupini nahuatl, a Azteci su se smatrali njihovim izravnim nasljednicima.

Čitavo to mnoštvo bogova za njih je imalo značenje mnogostrukih utjelovljenja jednog jedinstvenog kozmičkog principa kojeg su nazivali Tloque Nahuaque, “Gospodar blizine i jedinstva”, “Onaj po kojemu se živi”.

Poput svojih prethodnika, nisu ga prikazivali, osim ponekad otiscima stopala i ruku.

Ovaj nezamislivi Duh Univerzuma djeluje preko dvojnog božanstva Ometeotla, Gospodara dvojnosti, koji ujedno predstavlja i prvi božanski par Ometecuhtlija i Omecíhuatl.

Stvaranje ostalih bogova, svijeta i čovjeka bilo je povjereno četvorici njihovih sinova: Quetzalcoatlu, Huitzilopochtliju, Xipe Totecu i Tezcatlipoci.

Quetzalcoatl (Pernata zmija), Bog zapada, vjetra, mudrosti Venere

Kao Ehecatl, bog vjetra, Quetzalcoatl predstavlja sveprisutni Duh koji čisti i otvara puteve kako bi njima mogli proći ostali bogovi i ljudska bića.

Quetzalcoatl kao Venera u raljama pernate zmije simbol je čovjekova položaja i njegovih mogućnosti.

Predstavlja dušu koja uzlijeće prema nebu i materiju koja silazi na zemlju on je vrlina koja se uzdiže i slijepa sila koja vuče čovjeka dolje on je buđenje i san, danje svjetlo, ali i noć kad putuje u podzemni svijet.

Tezcatlipoca (Dimno zrcalo), Podzemno Sunce, Gospodar Cvjetnog rata

Zrcalo koje dimi povezano je uz Mjesec.

Napravljeno je od kristala otrgnutog od primordijalne zemlje “koja nikada nije bila obasjana Suncem”.

Tezcatlipoca je brat Quetzalcoatla i njegov neprijatelj, Gospodar pomrčina i tame. Kao Gospodar Cvjetnog rata povezan je uz kult žrtvovanja nižih želja.

Žrtveni nož usmjeren je protiv neprijatelja u samom čovjeku, koji je zarobio snagu Sunca što protječe njegovim srcem.

Ometecuhtli (Gospodar našeg tijela)

Muški aspekt dvojnog boga Ometeotla.

Coatlicue (Suknja od zmija), Majka bogova, božica zemlje, života i smrti

Meksički kritičar umjetnosti J. Fernandez opisuje je riječima: “Ona cijela vibrira i živi, unutra i izvana, cijeli njen život jest život i jest smrt, njen se smisao širi na sve strane…

Tako dramatična ljepota Coatlicue u konačnici ima ratnički smisao, život i smrt, i zato je njena ljepota vrhunska, tragična i dirljiva.”

Xipe Totec (Naš oderani gospodar), Bog oslobođenja i obnove

Xipe Totec vlada proljećem i ponovnim buđenjem prirode. Njegova oderana koža simbol je preobrazbe sjemenke koja trganjem vlastite ljuske oslobađa energiju života kako bi omogućila rast budućoj biljki.

Huitzilopochtli, Bog kolibrić

Huitzilopochtli najavljuje novo doba čovječanstva vezano uz buđenje čovjekove svijesti.

Simbolizira posljednju transformaciju duše koja se od leptira pretvara u kolibrića.

Prema astečkom je mitu njegov dugački kljun zraka svjetlosti koja svoju energiju crpi izravno od Sunca. Također je bio zaštitnik učenja u školama calmecac koje su osposobljavale buduće svećenike i vladare.

Tlaloc (Plamena voda), Bog nebeske vode

Predstavlja pare što se dižu nad zemljom ugrijanom od Sunca nakon kiše i izmaglicu koja lebdi nad dolinama u svitanje.

Tlaloc spušta pare koje ustraju u svom uzdizanju i zbog toga simbolizira borbu protiv struje, borbu kojom se heroj suprotstavlja bujici…

Chalchiutlicue (Ona s plaštem punim dragulja)

Chalchiutlicue je snaga zemaljskih voda što otječu s vremenom, noseći ljude, nemoćne da se odupru, prema njihovom neizbježnom kraju.

Vezana je uz ceremonije slične obredu krštenja kojima se dijete pročišćavalo vodom.

CVIJET I PJESMA

Ako je život san, ima u njemu jedna riječ, jedan smisao – cvijet i pjesma. Tecayeuatzin

Nadovezujući se na raniju toltečku tradiciju, astečki su mudraci smatrali da nas okružuje magični svijet simbola u koji mogu proniknuti istinski umjetnici, ali samo ukoliko ustrajno i ispravno traže.

Za astečke mudrace i umjetnike nije bilo moguće izravno odgovoriti na temeljna ljudska pitanja vezana uz spoznaju Boga i traženje istine ovdje na zemlji.

Zato postoji drugi, intuitivni put kojim čovjek korača pomoću “cvijeta i pjesme” (in xochitl, in cuicatl), što je astečka metafora za umjetnost i poeziju. Istinski je umjetnik onaj koji je sposoban razgovarati s vlastitim srcem, a njegovo se srce opisuje kao knjiga slika.

Umjetnik je kradljivac cvijeća i pjesama, onaj koji kroz dugi razgovor sa samim sobom traga i u svojoj nutrini pronalazi odgovarajući božanski simbol, unosi ga u riječi, ugrađuje u kamen, stavlja na kodekse ili u plemenitu kovinu, nježno perje, glinu.

Na taj način on prenosi simbole koji drugom čovjeku mogu pomoći da također pronađe istinu i vlastiti izvor.

Umjetnik je kroz svoja djela imao ulogu humanizirati srce ljudsko i učiniti mudrijima njihova lica.

Morao je biti svjestan vlastite odgovornosti prema drugima kako ne bi stvarao poput lošeg umjetnika koji obrađuje slučajno, izruguje se svijetu, zatamnjuje stvari, vara…

Xochipilli (Dijete ili Princ cvijeća)

Mladi bog proljeća, cvijeća, rađanja, ljubavi, plesa i sreće.

Vezan je uz pjesništvo i umjetničko nadahnuće.

Na glavi mu je kruna od perja, na licu maska, na vratu ukrasi u obliku jaguara, a po tijelu simboli Sunca i cvijeća.

Istinski umjetnik: Razgovara sa svojim srcem …sve crpi iz svoga srca sa zadovoljstvom obrađuje, u miru, pouzdano, obrađuje kao Toltek, sastavlja stvari, vješto obrađuje, stvara uređuje stvari, dotjeruje ih, poravnava.

Nespretni umjetnik: obrađuje slučajno, izruguje se svijetu, zatamnjuje stvari, prelazi preko lica stvari, obrađuje bez pažnje, vara ljude, on je lopov.

SVEČANOSTI, OBREDI I SVETE IGRE

Važnu ulogu u astečkom društvu imale su svečanosti koje su se vrlo pažljivo pripremale.

Ceremonije, obredi i svete igre udruživale su u sebi više umjetničkih disciplina isprepletenih oko osnovne mitske i religijske poruke.

Svečanosti su pripremane u Kući muzike i plesa, Mixcoacalli, gdje su se stalno uvježbavali novi i ponavljali stari plesovi i pjesme.

O tome Garibay kaže: “Učenje i usavršavanje pjesme i igre shvaćalo se kao naređenje dano od Boga. Igrali su uz pratnju raznih instrumenata: talambasa, bubnjeva, čegrtaljki, flauta…

Sudionici su mijenjali odjeću ovisno o kraju iz kojeg je pjesma potekla, čak i način izgovaranja riječi. Često su nosili maske…”

Svete igre izvođene na velikim trgovima Azteci su zvali maseualistli, što znači “zasluga”, jer je sudjelovanje u njima trebalo zaslužiti vrlinom, djelima milosrđa i žrtvovanjem.

Jedna od značajnijih astečkih svetkovina bila je posvećena Xochpilliju, bogu proljeća, zaštitniku umjetnosti i umjetničkog nadahnuća.

Tijekom dvadeset dana koliko je praznik trajao, svakodnevno se pjevalo i plesalo, a učesnici su u kuću vladara unosili dva visoka štapa ukrašena cvijećem.

Oni su bili znamen proslave posvećen cvijeću, proljeću i plesu. Najboljim izvođačima, pjevačima, sviračima i plesačima, kao i onima koji su sastavljali pjesme i plesove, dodjeljivane su nagrade.

Druga značajna svečanost održavana je u čast boga Huitzilopochtlija.

Tada se u ograđenom prostoru njegovog hrama izrađivala kuća od ruža, okružena drvećem okićenim mirisnim cvijećem.

U kuću su stavljali kip boginje Xochiquetzal, božice cvijeća, pjesme i plesa.

Mladići, jedni obučeni kao ptice, drugi kao leptiri, ukrašeni skupocjenim perjem raznih boja, penjali su se na drveće, prelazili s grane na granu i sisali rosu s ruža i drugog cvijeća.

Na kraju bi iz hrama izlazili “bogovi” s atributima onih bogova koje su predstavljali.

Simbolika ove svečanosti odgovarala je astečkom vjerovanju da ratnici koji su umrli na bojnom polju zaslužuju i počasti i poslije smrti, odlazeći na nebo kako bi postali pratnja Suncu na njegovom putu do zenita.

KODEKSI MUDRACA “KNJIGE SLIKA”

Jedan od izvora znanja o Aztecima piktografski su zapisi mudraca ili “knjige slika” koje su nazvane kodeksima.

Naslikani su na pergamentu od agave, kože ili pamuka, a složeni tako da se rastvaraju poput harmonike.

Dugi su 5-10 m, a široki 18-27 cm. Jedni su povijesni zapisi, dok su drugi pripovijesti, a najzanimljiviji su oni mitološkog ili astronomskog sadržaja.

Bili su osnova za podučavanje u astečkim školama i pomagali su učenicima u shvaćanju simboličkih pojmova i apstraktnih religijskih učenja.

Nažalost, najveći dio uništili su španjolski osvajači, a u čitavoj Srednjoj Americi sačuvano je tek osamnaest ovakvih “knjiga”.

Prvi meksički nadbiskup Zumaraga sakupio je kodekse iz svih dijelova Meksika, naročito iz Texcoca, i naredio da se spale na trgu Tlatelolca. Njegov su primjer slijedili i ostali Španjolci.

Rijetki su ih sačuvali, koliko su mogli, a Bernardino de Sahagún pokušao ih je objasniti na osnovu živuće tradicije koju su mu prenijeli preživjeli mudraci iz cijelog Astečkog carstva.

De Sahagún kaže: “Sve stvari o kojima pišem prenijeli su mi starci preko slika, jer slike su bile pismo koje su u staro vrijeme koristili.”

Poznatiji kodeksi:

1. Tira de peregrinacion ili Kodeks Boturini opisuje hodočašće Azteka.
2. Kodeks Borboniko sadrži podatke o religiji i kalendaru.
3. Kodeks Mendoza govori o kulturnim ustanovama nahuatl svijeta.
4. Kodeks Borgia je prikaz astečkog kalendara, bogova i njihovih atributa.
5. Kodeksi Vatikano i Ramirez sadrže podatke religijskog i mitološkog karaktera.
6. Kodeks Fejervary-Mayer opisuje vezu bogova s kalendarom.
7. Kodeks Cospi, poznat i kao Kodeks Bolognese, govori o proročanstvima.

VITEZOVI ORLA I JAGUARA

Ratničke vještine imale su dominantnu ulogu u obrazovanju astečkih muškaraca koji su se od svoje petnaeste godine uvježbavali i podvrgavali strogoj disciplini.

Jednom kad bi stasali do zrelosti, uključivani su u vojne pohode. Astečki vladari ustanovili su različite ratničke redove koji su imali svoje posebne uloge i oznake.

 Među njima je vladao viteški odnos, a najpoznatiji su bili Vitezovi orla i Vitezovi jaguara.

U astečkim ustanovama odgajani su ratnici, a prema ratničkom duhu podjednako su bili upravljani i domaći odgoj i javne počasti.

Ratnik je, kao i svećenik, dobivao najveće društveno poštovanje, a i sam se kralj morao dokazati kao iskusan ratnik.

Prema astečkom vjerovanju, vojnik koji pogine u ratu odlazi na mjesto neizrecivog blaženstva, u svijetle palače Sunca.

Zato su njihovi ratnici, prožeti vjerskim nadahnućem, prezirali opasnost i hrabro gledali smrti u lice.

Postojali su, također, i profesionalni ratnici, poznati kao quachictin – “obrijani”, koji su se uvijek nalazili na najopasnijim položajima u bitkama, a uživali su velike povlastice.

Vitezovi su nosili prazan, neukrašen grb i štit bez gesla sve dok ne bi izvršili neko junačko djelo, poput srednjovjekovnih europskih vitezova, a nagrada za iskazanu hrabrost bila je pravo na vlastita obilježja.

Taj se zakon odnosio i na pripadnike kraljevske obitelji. Odjeća ratnika viših po rangu bila je slikovita i veličanstvena.

Imali su uzane haljetke od prošivenog pamuka, tako debele da kroz njih nisu mogle prodrijeti lake protivničke strelice.

Poglavari su ponekad nosili oklop od tankih zlatnih ili srebrnih pločica preko kojega bi odjenuli haljetak načinjen od pernate tkanine raskošnih boja.

Kacige su bile drvene, u obliku glava divljih životinja, ili srebrne sa šarenom perjanicom na vrhu, ukrašene zlatom i draguljima.

Nosili su i ovratnike, narukvice i naušnice, sve od istih skupocjenih materijala.

Vojska se dijelila na korpuse od osam tisuća ljudi, a oni na odrede od tri do četiri stotine, od kojih je svaki imao svog zapovjednika.

Zastava, koja se može usporediti sa starorimskom, nosila je oznake državnog grba izvezene zlatom i perjem.

Odredi i veliki vođe imali su svoje posebne zastave i gesla.

Astečki je vojni zakonik obilježavala ista strogost kao i ostale njihove zakone.

Neposlušnost se kažnjavala smrću, a smrt je čekala i vojnika koji bi napustio svoj odred, bilo da napadne neprijatelja prije danog znaka, bilo da pljačka tuđi plijen ili zarobljenike.

Jedan od zadnjih kraljeva Texcoca dao je smaknuti svoja dva sina, nakon što im je izliječio rane, jer su se ogriješili o taj zakon.

Njihova disciplina bila je hvalevrijedna, što su španjolski osvajači jednodušno priznali: “Krasno je bilo vidjeti ih u pokretu, kako vedro stupaju i u tako savršenom redu!”

U borbi su češće nastojali zarobiti, negoli ubiti protivnika, jer se vrijednost ratnika procjenjivala po broju zarobljenika.

Istinski smisao rata kod Azteka nalazi se u ideji Cvjetnog rata čije je duboko značenje povezano uz borbu vječnih i prolaznih snaga u čovjekovoj nutrini.

Ako u toj borbi pobijedi duh, tijelo procvjeta, pretvarajući se u “novo svjetlo” koje se pridružuje snagama Sunca.

SVAKODNEVNI ŽIVOT

Astečko društvo

Osnovna jedinica astečke društvene organizacije bila je calpolli, zajednica obitelji koju je povezivalo krvno srodstvo kroz više naraštaja. Većinu stanovništva u gradovima činilo je pučanstvo ili macehualtin, a pri vrhu društvene ljestvice bilo je plemstvo ili pipiltin, iz čijih su redova birani državni službenici.

Na vrhu društvene piramide bili su teteuctin, gradski poglavari, kojima je pripadao i sam car, a na dnu piramide bili su mayeque ili robovi, koji su obrađivali plemićku zemlju.

Međutim, astečka društvena hijerarhija nije bila kruta i pružala je mogućnost uspona.

Posebnu ulogu u astečkom društvu imali su pochtece ili trgovci na velike udaljenosti, koji su dobavljali luksuznu robu te pritom obavljali niz drugih, strateški važnih poslova.

Brak

Brak se obično sklapao oko dvadesete godine dogovorom između obitelji.

Ceremonija se odvijala noću i završavala vezivanjem mladenkine košulje i mladoženjinog ogrtača.

Hrana i poljoprivreda

Astečka se poljoprivreda temeljila na uzgoju kukuruza, graha, bundeva, čili paprika, rajčica, banana i kakaovca, čiji se plod upotrebljavao za pravljenje čokolade.

Zahvaljujući tehnici chinampe – plovećih vrtova, prinosi su bili izuzetno veliki.

Prehrana običnih građana sastojala se pretežno od tortilla umočenih u molli, tj. umak od mljevene paprike i vode.

Meso i ribu jeli su viši slojevi društva ili su bili namijenjeni isključivo za svečanosti, dok se siromašniji sloj uglavnom prehranjivao povrćem.

TENOCHTITLÁN – otočki grad

Tenochtitlán, prijestolnica Astečkog carstva utemeljena u XIV. stoljeću, bila je smještena na umjetno sagrađenom otoku kojeg su okruživale slane vode jezera Texcoco.

Otok su s kopnom povezivala tri nasipa. Duž jednog od njih protezao se veliki zidani akvedukt koji je omogućavao redovitu opskrbu grada pitkom vodom.

Tenochtitlán i njegov satelit, grad Tlatelolco, prostirali su se prema procjenama na osam kvadratnih kilometara i imali oko dvjesto tisuća stanovnika, što je bilo pet puta više od Londona u to isto vrijeme.

Danas se na njegovim ostacima nalazi Mexico City.

Kako se postaje Aztek

Godine 1519. Azteci su vjerojatno bili jedini narod na svijetu koji je imao obvezno opće obrazovanje za oba spola.

Ono je, kako za djevojčice tako i za dječake, počinjalo u dobi od petnaest godina, a trajalo je do stupanja u brak.

Postojale su dvije vrste škola: calmecac i telpochcalli. Škola calmecac obično je bila vezana uz neki hram, a pohađali su ju sinovi i kćeri plemića i neka od djece pochteca.

Polaženje ove škole bilo je preduvjet za dobivanje visokih dužnosti u astečkom društvu. Škola telpochcalli ili “kuća mladih” bila je jedna vrsta vojne akademije.

Tržnica Tlatelolco

Glavna tržnica Astečkog carstva bila je Tlatelolco, grad dvojnik astečke prijestolnice Tenochtitlán.

Prema navodima španjolskih osvajača, bila je veća od bilo koje tržnice u tadašnjoj Europi.

Svakog je dana na tržnici kupovalo i prodavalo oko šezdeset tisuća ljudi.

Novac nije postojao pa se većina transakcija odvijala razmjenom.

Nadzor nad radom tržnice obavljali su tržišni inspektori koji su se brinuli o ispravno provedenim transakcijama i formiranju cijena.

 Krađa se kažnjavala smrću.