Dosad najvjerodostojniji izvještaj o kontaktu s izvanzemaljcima?
Piše: Warren Aston
Početkom 1956. godine otprilike dvjesto ljudi iz svih društvenih slojeva u Europi imalo je opsežne interakcije s izvanzemaljcima. Među njima su bili političari, sveučilišni profesori, inženjeri, studenti i kućanice. Razina kontakata varirala je od jednokratnih susreta do duboke povezanosti duge preko četrdeset godina. Neki od uključenih znali su danima proboraviti u podzemnim i podvodnim vanzemaljskim bazama. Drugi su ulazili u njihove letjelice ili čak letjeli u njima. Tijekom godina snimljeno je na stotine jasnih fotografija, glasovnih snimaka i filmova na kojima su bili sami posjetitelji: međutim, velik dio je izgubljen ili nedostupan.
Zbog snažnog osjećaja prijateljstva koje su izvanzemaljci pobudili kod svih koje su sreli, izraz amicizia (tal. prijateljstvo) ustalio se kao glavni naziv za sveukupno iskustvo kontakata. Ljudi u drugim europskim zemljama spontano su počeli koristiti isti izraz na vlastitim jezicima kako bi opisali što se događa, iako se koristilo i ime W56 (“W” se odnosi na dvostruku pobjedu, a 56 na godinu kada su kontakti započeli).1
Sami izvanzemaljci tvrdili su da potječu s raznih planeta različito udaljenih od Zemlje i nazivali su se Akrijskom konfederacijom.2 Na svojim matičnim planetima govorili su različitim jezicima, ali imali su i zajednički jezik koji im je olakšavao komunikaciju.
Mnogo godina, međutim, ta priča nije bila previše poznata izvan skupine umiješanih ljudi. Iako se ta saga bez presedana odvijala godinama i u nekoliko zemalja, većina sudionika tajila je svoju umiješanost zbog straha od ismijavanja te gubitka položaja i zaposlenja u nesigurnoj poslijeratnoj Europi. Neki europski ufolozi saznali su da se odvija “nešto veliko”, međutim nisu mogli prodrijeti kroz veo tajnosti. Mnogi sudionici otada su umrli, no nekolicina ih je osjetila potrebu da dio svojih iskustava s izvanzemaljskim bude zabilježen. Neki sudionici još su živi. Nekoliko djela koja su napisale osobe koje su bile uključene u slučaj W56 ili su znale za nj objavljeno je od 1958. godine nadalje, ali u njima su dane samo aluzije o izvoru informacija.
No, početkom 2009. godine počele su se pojavljivati knjige koje eksplicitnije opisuju te izvanredne događaje. Profesor Stefano Breccia, inženjer i sveučilišni predavač koji živi u središnjoj Italiji, a koji je i sam bio duboko uključen u događaje “amicizia”, napisao je najpoznatiju od njih: Masovne kontakte.3 Uz predgovor Roberta Pinottija, glavnog tajnika talijanske ufološke skupine Centro Ufologico Nazionale (CUN), knjiga je prvenstveno izvještaj vođe talijanske skupine: istaknutog teologa i psihologa Brune Sammaciccije.
Bruno Sammaciccia (u sredini) sa svojim prijateljem i kolegom, glavnim sudionikom Giancarlom De Carlom, svojom suprugom Raffaelom i Giancarlovom suprugom Aurorom (u pozadini). (Izvor: Stefano Breccia, tiskano u knjizi Masovni kontakti, str. 346)
Prije nego što je 2003. godine preminuo, Sammaciccia je povjerio Brecciji da objavi neke aspekte njegove priče. Breccia je u svoju knjigu također uključio kratak izvještaj njemačkog inženjera imenom Hans, koji je bio u skupini i koji je također preminuo 2003. godine. Jedan drugi sudionik, Paolo di Girolamo, sveučilišni profesor, sada je objavio vlastitu verziju,4 a još jedan talijanski profesor odlučio je objaviti svoj izvještaj preko Nikole Dupera, istraživača hrvatskog porijekla koji živi u Italiji.5
Uz malo sreće, sada će istupiti i sudionici iz drugih zemalja, jer objavljeni su samo dijelovi Sammaciccijinih iskustava, a sam Breccia tek treba ispričati cijelu priču o vlastitoj uključenosti.
Ufolozima tek počinje biti jasna važnost ovog slučaja. Sa stotinama vjerodostojnih svjedoka i obiljem podupirućih dokaza, “amicizia” je jednostavno klasa za sebe kada govorimo o kontaktima s “izvanzemaljcima”. Po mom mišljenju, radi se o velikoj prekretnici u ufološkim istraživanjima koja će imati dugoročne implikacije. Daleko više od bilo kojeg drugog slučaja za koji znam, „amicizia“ bi mogla biti ekvivalent kamenu iz Rosette po tome što nam pomaže da mnoge dijelove izvanzemaljske slagalice stavimo na pravo mjesto.
Konkretno, ufolozi će vidjeti čvrste dokaze koji podupiru rašireno uvjerenje da je s vladom Sjedinjenih Država prije mnogo godina službeno stupila u kontakt izvanzemaljska skupina koja je ponudila da nam pomogne u duhovnom razvoju, pod uvjetom da SAD zaustavi svoj program nuklearnog naoružanja. Niz svjedoka i 'zviždača' već dugo tvrdi da se sastanak održao u veljači 1954. godine, kada je predsjednik Eisenhower u tajnosti odveden u zrakoplovnu bazu Edwards u Kaliforniji, gdje su uz njega bile i druge, izabrane osobe kao predstavnici američkog društva.6 SAD je, naravno, odbio zaustaviti svoj program nuklearnog naoružanja, ali je nakon toga, kako se čini, ušao u dogovore i sporazume s drugim vanzemaljskim skupinama u zamjenu za naprednu tehnologiju.
Čini se da su akrijski izvanzemaljci, koje se obično naziva “Nordijci”, bili skupina koja je iznijela ponudu američkoj vladi, i stoga je interesantan tajming “amicizia” kontakata. On daje naslutiti da su Akrijci, nakon što su službeno odbijeni, promijenili svoju strategiju i počeli prenositi svoju poruku običnim, ali i utjecajnim ljudima u mnogim zemljama, što je počelo dvije godine nakon kontakta 1954.
Tijekom četiri desetljeća Akrijci su ,navodno, ljudima prenijeli detaljne informacije. Ti ljudi su im poslužili kao sučelje za širenje njihovih koncepata u ljudskom društvu. Cjelokupan akrijski fokus u interakciji s njihovim zemaljskim prijateljima bio je usmjeren na moralnost, etiku i prijateljstvo – ne na tehnologiju, koja je za njih bila prilično sekundarna.
Iako će iskusnom istraživaču mnogo toga biti poznato, zapisi koje dosad imamo prava su riznica podataka i koncepata. Širom izvještaja razasuta je znatna količina podataka o akrijskim konceptima Boga, o svemiru i o povijesti Zemlje. Niz tvrdnji je posebno fascinantno i možda, u nekim slučajevima, podložno provjeri.
enio, član posade W56 (Izvor: fotografirao Bruno Sammaciccia, od Stefana Breccije, tiskano u Masovnim kontaktima, str. 372)
Jedna tvrdnja trenutačno je posebno zanimljiva. U razgovoru koji je 1967. godine snimio Breccia, član posade W56 spomenuo mu je da postoji jedna zvijezda koja je Zemlji bliža od zvijezda Centauri. Ta se tvrdnja isprva činila smiješnom, međutim znanstvenici su nedavno objavili da je NASA-in infracrveni teleskop WIDE, lansiran u prosincu 2009. godine, možda blizu otkrića zvijezde “smeđeg patuljka” – binarnog pratioca Sunca – za koju se sumnja da utječe na komete, asteroide i vanjske planetoide u našem Sunčevu sustavu.7 Nastavite pratiti.
Jedna druga, često objavljivana tvrdnja, tiče se jasne, dnevne fotografije iz Breccijine knjige na kojoj je ležerno odjeven akrijski izvanzemaljac (vidi fotografiju 1). Fotografiju je snimio Sammaciccia na imanju svoje vile i ona prikazuje, kako se tvrdi, izvanzemaljca po imenu Kenio, koji je visok čak tri metra! Ispostavilo se da je analiza slike u boji potvrdila podatak o visini.8 Uzgred, nisu svi akrijski izvanzemaljci bili tako visoki: neki su čak bili još viši, dok su drugi bili mnogo niži od prosječnog čovjeka.
Breccijina knjiga dosad je najdostupniji izvor podataka o tom slučaju i, usprkos nedostacima u redigiranju, također uspijeva oslikati osobnosti i smisao za humor, kako uključenih ljudi tako i izvanzemaljaca. Moj omiljeni odlomak, na primjer, opisuje drugi fizički susret s dijelom izvanzemaljaca na dogovorenom sastanku. To se dogodilo jedne proljetne večeri 1957. godine u šumi blizu starog dvorca u pokraj grada Ascoli Picena, u centralno-istočnoj talijanskoj obalnoj regiji Marche. Bruno Sammaciccia opisuje:
Dočekala su nas trojica došljaka: prišli su nam smiješeći se… Prva stvar koju mi je Romolo (ime dano jednom od izvanzemaljaca), na savršenom talijanskom, rekao bila je: 'Dragi prijatelji, što ste očekivali? Da ćete vidjeti čudovišta? Pogledajte kako smo zgodni!'”9
Velik dio Sammaciccijinog izvještaja odnosi se na Dimpietra, visokog zapovjednika glavne baze u Italiji. On je rekao da je živio na različitim mjestima na Zemlji najmanje od 17. stoljeća te da se dobro prilagodio zemaljskim užicima pijenja vina, kave i pušenja cigara. Kada je upoznavao Sammaciccijinu ženu Raffaelu, Dimpietro je sjeo na pod u kuhinji njihovog stana kako je ne bi preplašio svojom visinom. Kao i drugi u izvanzemaljskom timu, tijekom svog dugog boravka ovdje ovladao je ne samo talijanskim jezikom nego i njegovim brojnim dijalektima i kulturološkim posebnostima.
Duga povijest vanzemaljskog interesa
Ukupna slika što prikazuje četiri desetljeća akrijskih kontakata kompleksna je. Postoje savezi svjetova. Postoje dobri, iznimno etični izvanzemaljci, i postoje loši izvanzemaljci. Ima onih čiji su ciljevi čisto znanstveni i nepristrani. Jedna skupina posebno se zanima za proučavanje kukaca, koji su očigledno rijedak oblik života u svemiru. Većina izvanzemaljaca fizička su bića, međutim neki su interdimenzionalni, bestjelesni entiteti, kao što je rasa “Crvenih”, koji imaju ružičastu kožu i nisu dio akrijske skupine, ali su njihovi saveznici. Sammaciccia je tvrdio da je komunicirao i s njima (vidi fotografiju 3).
Jedno od interdimenzionalnih “Crvenih” izvanzemaljskih bića s kojima je Sammaciccia bio u kontaktu. Uočite naglasak na području srca. (Izvor: fotografirao Bruno Sammaciccia, od Stefana Breccije.)
Sammaciccia i drugi saznali su da akrijske rase nisu jedini posjetitelji koji dolaze na Zemlju: spominje se barem šest drugih vanzemaljskih skupina.10
Jedno od središnjih mjesta u priči imaju Weiros – klonirani biološki roboti koje je praktički nemoguće razlikovati od ljudi i koji imaju vlastite ciljeve. Oni su zapravo u ratu s grupom W56. Ako su njihov opis i aktivnosti ikakva indikacija, Weiros će, ili CTR-ovi, kako ih se obično naziva u Breccijinoj knjizi, najvjerojatnije pružiti neke odgovore u vezi fenomena “ljudi u crnom”. (CTR je neka vrsta akronima koji je Sammaciccia skovao za izraz contrari, odnosno “protivan”.)
Nadalje, postoji jasna hijerarhija bića u svemiru. Same akrijske izvanzemaljske rase nadzire druga skupina, koju Sammaciccia naziva UTI, iako nije zabilježio što to ime znači. UTI su također imali ljudske predstavnike koji su surađivali s njima, uključujući jednog austrijskog generala.
Posjetitelji su tu od početaka ljudskog postojanja, u interakciji su s nama i eonima potiču naš napredak. Prema Akrijcima, oni i druge vrste već tisućljećima imaju svoje zadaće u odnosima s čovječanstvom, daleko dulje od starosti čovječanstva koju prepoznaje naša znanost. Njihova sadašnja misija je da paze na Zemlju i našu sigurnost, bez otvorenog miješanja. Govorili su o prijašnjim civilizacijama na Zemlji, od kojih su neke u znanstvenom smislu bile daleko naprednije od nas, međutim sve su se same uništile: posljednji takav slučaj rezultirao je onime što nazivamo “kamenim dobom”.
Nasuprot novijim percepcijama i znanstvenom konsenzusu da je naš planet najvjerojatnije nevažan, vrlo običan svijet u prikrajku galaktike, Akrijci su često o Zemlji govorili kao iznimnom planetu, planetu najdivnijih svjetova i, koliko oni znaju, jednom od samo pedesetak “matičnih planeta”. Osim toga, objasnili su da su nebrojeni drugi svjetovi također naseljeni, te da na gotovo svima žive humanoidna bića.
Zanimljiv podatak je tvrdnja da na ili u Zemlji živi još jedna inteligentna vrsta: patuljci, odnosno gnomi, to jest mali ljudi iz legendi. Rečeno je da su visoki 35 do 40 centimetara i da su “bezopasni, jednostavni ljudi”. Ta rasa zna za ljude, no boji se kontakata s nama. To je potvrdio sam Breccia, koji se sprijateljio s jednim od Akrijaca koji je otvoreno živio u ljudskom društvu. U snimljenom intervjuu, koji se odvio u Bologni 1967. godine, izvanzemaljac mu je također otkrio da postoje “ljudi” koji žive na drugim “dimenzijskim razinama” na Zemlji.
Čini se da je vjerovanje u Boga ili vrhovni entitet univerzalno, i Akrijci ga uzimaju kao nešto samo po sebi razumljivo. Mnogi od njih na neki su način genetski povezani s nama te mogu neopaženo otvoreno živjeti među ljudima ili se čak razmnožavati s ljudima. S obzirom na to, primamljive su spekulacije da su neke od tih “vanzemaljskih” rasa možda potekle sa Zemlje ili da su bile umiješane u “zasijavanje” čovječanstva. No, komadiće informacija uvijek moramo promatrati kao takve: oni se zapanjujuće dobro slažu, no postoje znatne praznine koje bi trebale poticati na oprez. Velik dio priče tek se treba ispričati.
Trajna interakcija s Akrijcima
Sammaciccia i sve više drugih lokalnih ljudi nastavilo je pomagati izvanzemaljcima W56 u njihovoj misiji nadziranja civilizacije na Zemlji i širenju njihove poruke. Ta pomoć često je poprimala oblik nabavljanja i dobavljanja velikih količina voća i povrća za podzemne baze. Breccia priznaje da su gosti svakako raspolagali tehnologijom da to učine sami, međutim spekulira da su na taj način jednostavno omogućavali ljudima da se osjećaju kao da korisno pridonose. Te zalihe izvanzemaljci bi ponekad dematerijalizirali na daljinu pred desecima svjedoka i nanovo materijalizirali unutar svoje baze.
Neki članovi Sammaciccijine skupine sami su vidjeli NLO-e i izvanzemaljce te su se zato pridružili grupi. Najpoznatija priča u tom pogledu dolazi od Brune Ghibaudija, znanstvenog novinara na televiziji i u tisku. Kada mu je 1961. godine dodijeljen zadatak da istraži niz viđenja u Italiji, Ghibaudija – kojeg ta tema prije toga nije zanimala – zapanjila je konzistentnost izvještaja od strane trezvenih, običnih građana. Imao je vlastita dnevna viđenja nezemaljskih letjelica i neke je fotografirao s nevelike udaljenosti.11 Naposljetku je pozvan da upozna akrijske posjetitelje te je postao član Sammaciccijine grupe. Kada je 1983. godine intervjuiran za časopis Le Ore, Ghibaudi je, upitan o svom podrobnom znanju o vanzemaljskim posjetiteljima, potvrdio svoje kontakte:
Kako ste saznali za sve to?
Iz vrlo jednostavnog razloga: što sam ih i ja upoznao, nedavno.
I, jeste li razgovarali s njima?
Naravno.
Jesu li slični nama?
Apsolutno. Začudo, ideja da je ljudski oblik univerzalan često se odbacivala kao malo vjerojatna. Istina je najčešće prejednostavna da bismo je prihvatili.12
U međuvremenu, Sammaciccia je uz velike troškove izgradio veliku vilu u Montesilvanu, na jadranskoj obali u blizini Pescare, kako bi se tamo mogla širiti učenja Akrijaca. Međutim, nadasve važni ljubav, harmonija i povjerenje (uredda na jeziku W56), koji su potrebni u takvoj situaciji, s vremenom su nestali i skupina se raspala.
Godine 1978. skupinu W56 napala su njihova “neprijateljska braća”, CTR-ovi, i kasnije te godine uništene su njihove veće baze. O konvulzijama u Jadranskom moru naširoko se izvještavalo otprilike dva mjeseca kasnije. Nakon te katastrofe mnogi sudionici vratili su se svojim prijašnjim životima, često u poricanju neobičnih iskustava koja su toliko dugo bila dio njihovih života.
Ipak, priča tu ne završava. Iako su izvanzemaljci W56 do prosinca 1986. godine tobože svi napustili Italiju, sve je više dokaza ne samo da su neki ostali ovdje na Zemlji i ustanovili baze na drugim mjestima nego da su ostali i dalje djelovati u Italiji, premda očito u manjem opsegu. Susreti s Akrijcima i CTR-ovima nastavljaju se, a zadnji je, prema Brecciji, bio u siječnju 2010. godine.13
Bruno Sammaciccia izrazio je nadu da će oni koji pročitaju njegovu priču “promatrati noćno nebo drukčijim očima nakon što ih se uvjeri da na udaljenostima koje nadilaze svaku maštu žive bića koja su svima nama prijatelji”.14
Akrijska priča o prijateljstvu daleko je od završetka.
O autoru:
Warren Aston nezavisni je ufolog više od trideset godina. Živi u Brisbaneu u Australiji, a istražujući različite slučajeve putuje širom svijeta. Govorio je na ufološkim simpozijima u Australiji i SAD-u. Može ga se kontaktirati putem e-pošte na adresi astonwarren@hotmail.com.
Bilješke:
1. Čini se da je Italija bila u fokusu te početne faze kontakta, međutim W56 su također bili vrlo aktivni i drugdje, posebno u Njemačkoj, zatim u Švicarskoj, Francuskoj i Austriji, a također možda i u još nekim drugim zemljama i na drugim kontinentima.
2. Petnaest zvijezda različitih spektralnih vrsta navedeno je u Breccijinoj knjizi kao porijeklo Akrijske konfederacije, međutim očito ih ima više.
3. Vidi Stefano Breccia, See Stefano Breccia, Mass Contacts, (AuthorHouse, 2009., str. 383; dostupno na Amazon.com). Knjiga sadrži izvrsne informacije o ranim europskim slučajevima i, nažalost, po mom mišljenju, dugo poglavlje o kontroverznom slučaju Ummo – ne samo da je to priča Španjolske, za koju bi većina istraživača znala, nego i izvještaj o aktivnostima talijanske skupine aktivne mnogo godina. Breccia tu skupinu naziva “talijanski Ummčani”, no ističe da najvjerojatnije to uopće nisu bili. U osobnoj korespondenciji potvrdio je da su to, u stvari, bili CTR-ovi, koji su preuzeli ummsko ime kako bi potaknuli svoje prihvaćanje.
4. Knjiga Paola di Girolama objavljena je na talijanskom i uskoro će biti objavljena na engleskom.
5. Vidi web- stranice Nikole Dupera http://www.openminds.tv/the-
sensational-case-of-friendship i http://www.openminds.tv/friendship-
part-2-a-"sworn-one"-speaks.
6. Vidi http://www.exopolitics.org/Study-paper-8.htm.
7. Vidi http://www.space.com/*scienceastronomy/nemesis-comets-earth-am- 100311.html.
8. Primarnu analizu fotografije iz 2009. godine provela je istraživačica Teresa Barbatelli; vidi zapis na http://www.paolaharris.com/masscontac
tinterview.html. Taj zapis uključuje kratki intervju s Breccijom.
9. Vidi: Breccia, Mass Contacts, str. 182.
10. Pored W56 vrsta i CTR-ova, postoje i Elta V, zatim UTI, narod Wan, rasa “Crvenih” ružičaste kože, koja podržava W56, i još jedna neimenovana rasa koja je, prema opisima, pomalo majmunolika. Većina ih je navedena u knjizi Mass Contacts, str. 240.
11. Ghibaudijeva priča sažeta je u knjizi Thimothyja Gooda Alien Base (Century, London, 1998., str 215-217) i uključuje fotografiju iz 1961. godine po kojoj je najpoznatiji. Ghibaudi je još uvijek živ, boravi u Rimu.
12. Izvađeno iz “Marsovci među nama?”, Le Ore, 24. siječnja 1963.; prijepis u posjedu autora.
13. E-mail primljen od Stefana Breccije 23. siječnja 2010.
14. Vidi Breccia, Mass Contacts, str. 226.
skinuto sa stranicehttp://www.teledisk.hr/svjetlost/index.php/izabrani_tekstovi/citaj/69
bglavac
irida
edin.kecanovic
