Stol na slici poviše sa ibricima i džezvom, bio bi moj dar ovom divnom čovjeku vrijednom svakog zrna prašine koje sam izbila iz mesa kamena... da je poživio da popijem kavu s njim, makar i u tišini.

Ovdje možete pročitati nekoliko isječaka iz njegove poslijednje knjige "Prije kraja", testamentarnoj 'ispovijesti' koja odzvanja molbama upućenim živima.

"Nedavno sam gledao izvanredan film Emira Kusturice o raspadu Jugoslavije. Zadivila me snaga kojom prikazuje okrutnost tog pokolja. I dok sam gledao ta ića u njihovom jadnom podrumu, kako svojom patnjom održavaju na životu one pokvarene i nemilosrdne, shvatio sam da se radi o velikoj metafori našeg vremena u kojem dio čovječnosti netragom nestaje.

Sličan me osjećaj ponovno obuzeo dok sam putovao vlakom. Ušla je neka mršava žena, tamne puti, koja je na rasklimanoj harmonici svirala neku tužnu glazbu. Na prsima je imala okačen papir na kojemu je objašnjavala da je morala pobjeći iz Rumunjske. Slušao sam glazbu i promatrao tu ženu bez domovine i bez doma, i nije mi bilo važno dolazi li iz Rumunjske, Bosne ili ostatka bivše Jugoslavije. Jednostavno je bila lutajuće biće, poput tisuća izbjeglica u svijetu, ili bezemljaša iz Brazila, ili onih koji očajnčki pokušavaju pobjeći iz zapuštene Albanije. Samo jedna od milijuna drugih, za čiju smo nesreću i mi odgovorni. Oni ne poznaju ideologije niti sociološke statistike, ali znaju da su izbačeni iz povijesti. Kad se već počela udaljavati prema slijedećem vagonu, susreo sam tužni pogled djevojčice koju je nosila na leđima. To me je navelo na razmišljanje o onome što se događa: dok se čini da svijet ide prema svojoj propasti, život nas promatra širom otvorenih očiju tražeći malo čovječnosti."

"Neosporno je da svaka generacija smatra da upravo ona treba ponovno urediti svijet. Moja je, međutim, svjesna da u tome neće uspjeti. Ali je stoga naša zadaća možda još teža. Mi moramo spriječiti da svijet propadne. Naslijedili smo trulu povijest, u kojoj su izmješane propale revolucije, poludjela tehnika, mrtvi bogovi i iscrpljene ideologije. Tu su i nesposobni moćnici kojima nitko ne vjeruje, a mogu nas sve uništiti. Inteligencija je ponižena do te mjere da se stavlja u službu mržnje i ugnjetavanja." Kako sumnjati u istinitost ovih Camusovih riječi na zalazu 20. stoljeća? Međutim, još ima onih koji i dalje govore o napretku Povijesti, što je samoubilački čin kojim se pokušavaju zatvoriti oči pred patetičnim naslijeđem racionalizma. Povijest ne napreduje. Rekao je to veliki Gianbattista Vico: 'Corsi e recorsi'. Tijek povijesti ide naprijed-natrag, što je ponovno razradio Schopenhauer, a zatim i Nietzsche. Napredak je moguć jedino u čistom umu. Einsteinova matematika je očigledno naprednija od Arhimedove. A sve ostalo, zapravo ono najvažnije, događa se u prostoru od kore mozga prema dolje. A središte svega jest srce. Taj zagonetan organ, gotovo obična mehanička pumpa za krv, tako jednostavan u usporedbi s golemom i zamršenom složenošću mozga, ali koji nas zbog nečega boli kad proživljavamo teške treutke. Iz nama potpuno nepoznatih razloga, čini se a je srce ono koje najviše djeluje na tajanstvenost, tugu, strasti, zavisti, srdžbu, ljubav i samoću, čak i na samo postojanje Boga ili Đavla. Čovjek ne napreduje jer je njegova duša uvijek ista."

"I mene muče mnoge dvojbe i ponekad se pitam jesu li ispravni argumenti razlozi kojima sam nastojao opravdati smisao života. Tješi me spoznaja da je Kirkegaard govorio da imati vjeru znači imati hrabrosti ustrajati u sumnji."

Peporučujem i njegov "Abadon; Upropastitelj", osobno mi je draži jer, eto, volim fikciju; bogatija je.