Mogli bismo primjetiti da, premda je istina da ovisimo o osjetilnim bićima kao o objektima našeg strpljenja, suosjećanja i tako dalje, svejedno ih je nemoguće vidjeti kao dragocjene kad imaju toliko greški. Kako možemo smatrati dragocjenim nekoga čiji je um prožet vezanošću, ljutnjom i neznanjem? Odgovor na ovu primjedbu vrlo je dubok. Iako su umovi osjetilnih bića ispunjeni zabludama, sama osjetilna bića nisu manjkava. Kažemo da je morska voda slana, ali u stvari je sol u vodi ono što ju čini slanom, a ne sama voda. Pravi okus vode nije slan. Slično tome, sve greške koje vidimo u drugima su zapravo greške njihovih zabluda, a ne samih osoba. Buddhe vide da zablude imaju mnogo greški, ali nikada ne vide osobe kao manjkave, jer razlikuju osobe od njihovih zabluda. Ukoliko je netko ljutit mislimo: „On je loša i ljutita osoba”, dok Buddhe misle „On je biće koje pati pogođeno unutarnjom bolešću ljutnje.” Ako bi naš prijatelj obolio od raka, ne bismo ga krivili zbog njegove fizičke bolesti; na isti način, ako netko oboli od ljutnje ili vezanosti, ne bismo ga trebali kriviti zbog bolesti njegovog uma. Zablude su neprijatelji osjetilnih bića, i baš kao što žrtvu ne bismo krivili zbog greški njenog napadača, zašto bismo krivili osjetilna bića zbog greški njihovih neprijatelja? Kad je netko privremeno svladan neprijateljem ljutnje, neprikladno ga je kriviti zbog toga, jer je on zapravo žrtva. Baš kao što greška mikrofona nije greška knjige, a greška šalice nije greška čajnika, tako ni greške zabluda nisu greške osoba. Jedini prikladan odgovor onima koje su njihove zablude natjerale da naude drugima, jest suosjećanje. Ponekad je nužno prisiliti one koji se ponašaju na izrazito zabludne načine da prestanu, za njihovo vlastito dobro koliko i radi zaštite drugih, ali nikada ih nije primjereno kriviti, ili se na njih ljutiti. Obično govorimo o svom tijelu i svom umu kao o „mojem tijelu” i „mojem umu” na sličan način na koji govorimo o svojoj drugoj imovini. Ovo ukazuje na to da su oni različiti od našeg ja. Tijelo i um su osnove na kojima ustanovljavamo svoje ja, a nisu ja sâmo. Zablude su karakteristike uma osobe, ali ne i same osobe. Pošto nikada ne možemo pronaći greške u samim osjetilnim bićima, možemo reći da su, u tom smislu, osjetilna bića poput Buddha. S tog su gledišta osjetilna bića poput prosvijetljenih bića. Njihov korijenski um, njihov vlastiti um je potpuno čist. Njihov vlastiti um je poput plavog neba, a njihove zablude i sve druge koncepcije su poput oblaka koji se privremeno pojavljuju. S drugog gledišta, osjetilna bića pogrešno sebe prepoznaju i štete im vlastite zablude. Proživljavaju nezamislivu patnju kao halucinaciju. Stoga trebamo razviti suosjećanje prema njima i osloboditi ih iz njihove duboke halucinacije pogrešne pojavnosti pokazujući im pravu prirodu stvari, a to je praznina fenomena. Baš kao što razlučujemo između osobe i njenih zabluda, također bismo trebali zapamtiti i to da su zablude samo privremene, uzgredne karakteristike uma te osobe, a ne njihova prava priroda. Zablude su iskrivljene koncepcijske misli koje se javljaju unutar uma, poput valova na oceanu – baš kao što je moguće da valovi utihnu, a da ocean ne nestane, isto je tako moguće da se naše zablude okončaju, a da naš mentalni kontinuum ne prestane. Zbog toga što razlučuju zablude od osoba, Buddhe mogu vidjeti greške zabluda, a da nikada ne vide ni jednu jedinu manu u bilo kojem osjetilnom biću. Posljedično tome, njihova se ljubav i suosjećanje za osjetilna bića nikada ne smanjuju. Propuštajući napraviti ovu razliku, mi, s druge strane, neprestano tražimo greške u drugima, ali ne prepoznajemo greške zabluda, čak ni onih unutar svog uma. 
U jednoj molitvi stoji: Ova greška koju vidim nije greška osobe Nego greška zablude, ili njenih djela. Spoznajući ovo, neka nikada ne gledam greške drugih, Već vidim sva bića kao vrhunska. Usredotočavanje na greške drugih je izvor većine naše negativnosti i jedna od glavnih zapreka smatranja drugih vrhunski dragocjenima. Ako smo iskreno zainteresirani za razvijanje brižne ljubavi, trebamo naučiti razlikovati osobe od njihovih zabluda i spoznati da su zablude krive za sve greške koje opažamo. Može se činiti da postoji protuslovlje između ovog i prijašnjeg dijela, gdje nam se savjetovalo da prepoznajemo svoje greške. Ako mi imamo greške, svakako ih imaju i drugi ljudi! No, nema protuslovlja. Radi učinkovitosti naše prakse pročišćenja, trebamo prepoznati vlastite greške, a to su naše zablude i naša nevrlinska djela. To se odnosi i na druge. A radi učinkovitosti naše prakse brižne dobrote prema svim živim bićima, trebamo razumjeti kako greške koje vidimo u djelima živih bića nisu greške živih bića, već greške njihovih neprijatelja – njihovih zabluda. Ova učenja bismo trebali praktično cijeniti; nije nam potrebna besmislena debata.
Kada majka vidi da njeno dijete ima ispad ljutnje, ona zna da se dijete ponaša na zabludan način, ali to ne umanjuje njenu ljubav prema njemu ili njoj. Iako nije slijepa za ljutnju svog djeteta, to ju ne vodi do zaključka da je dijete zlo ili po sebi ljutito. Razlikujući zabludu od osobe, ona i dalje vidi svoje dijete kao predivno i puno potencijala. Na isti bismo način i mi trebali smatrati sva osjetilna bića iznimno dragocjenima, pri tome jasno shvaćajući da su pogođena bolešću zablude. Također možemo prije spomenuto promišljanje primijeniti i na sebe, prepoznavajući da su naše greške u stvari greške naših zabluda, a ne nas samih. To nas sprječava da se poistovjetimo sa svojim greškama, zbog čega bismo se osjećali krivi ili nesposobni, i pomaže nam da vidimo svoje zablude na realniji i praktičniji način. Trebamo priznati svoje zablude i preuzeti odgovornost za njihovo nadvladavanje, ali da bismo to mogli učinkovito učiniti moramo se udaljiti od njih. Na primjer, možemo misliti: „Samoljublje je trenutno u mom umu, ali ono nije ja. Mogu ga uništiti, a da ne uništim sebe.” Na ovaj način možemo biti sasvim bezobzirni prema svojim zabludama, a ipak blagi i strpljivi prema sebi. Ne trebamo sebe kriviti zbog mnogih zabluda koje smo naslijedili iz svog prethodnog života, ali ako želimo da naše buduće sebstvo uživa mir i sreću, naša je odgovornost da otklonimo ove zablude iz svog uma. 
Kao što je ranije spomenuto, jedan je od najboljih načina da smatramo druge dragocjenima prisjetiti se njihove dobrote. Opet bismo mogli prigovoriti: „Kako mogu druge smatrati dobrima, kada se upuštaju u toliko okrutnih i štetnih djela?” Da bismo na ovo mogli odgovoriti trebamo razumjeti da su ljudi, kada štete drugima, pod kontrolom svojih zabluda. Zablude su poput snažne halucinogene droge koja ljude sili da djeluju na načine koji su oprečni njihovoj pravoj prirodi. Osoba pod utjecajem zabluda nije pri zdravoj pameti, zato što samoj sebi stvara strašne patnje, a nitko pri zdravoj pameti ne bi sebi stvarao patnju. Sve se zablude zasnivaju na pogrešnom viđenju stvari. Kada vidimo stvari onakvima kakve one stvarno jesu, naše zablude prirodno nestaju, a vrlinski se umovi prirodno očituju. Umovi poput ljubavi i dobrote zasnivaju se na stvarnosti i izraz su naše čiste prirode. Tako kada vidimo druge kao dobre, vidimo dalje od njihovih zabluda i obraćamo se njihovoj čistoj prirodi, njihovoj prirodi Buddhe. Buddha je usporedio našu prirodu Buddhe s grumenom zlata u prljavštini, jer prava priroda uma osobe ostaje neokaljana, poput čistog zlata, bez obzira na to koliko odvratne bile njene zablude. Čak i u srcu najokrutnije i najizopačenije osobe postoji potencijal za bezgraničnu ljubav, suosjećanje i mudrost. Za razliku od sjemenja naših zabluda, koje se može uništiti, ovaj je potencijal sasvim neuništiv i čista je, suštinska priroda svakog živog bića. Kad god se sretnemo s drugim ljudima, trebali bismo se fokusirati na zlato njihove prirode Buddhe radije nego na njihove zablude. Ne samo da će nam to omogućiti da ih smatramo posebnima i jedinstvenima, već će također pomoći da njihove dobre kvalitete dođu do izražaja. Prepoznavajući svakoga kao budućeg Buddhu, iz ljubavi i suosjećanja prirodno ćemo pomoći i potaknuti sazrijevanje tog potencijala. Budući da smo toliko bliski s ljubljenjem sebe više od drugih, nazor da su sva osjetilna bića vrhunski važna ne javlja se lako, i trebamo godinama strpljivo uvježbavati svoj um prije nego što nam to postane prirodno. Baš kao što je ocean oblikovalo mnogo malih kapljica vode koje su se skupljale tijekom dugog vremenskog razdoblja, tako su i spoznaje ljubavi i suosjećanja naprednih praktičara rezultat konstantnog uvježbavanja. Trebali bismo započeti pokušavajući ljubiti svoje roditelje, obitelj i bliske prijatelje, a potom proširiti ovaj osjećaj na ljude u svojoj zajednici. Postupno možemo povećati doseg svoga ljubljenja, sve dok ono ne uključi sva osjetilna bića. Važno je započeti sa svojim neposrednim krugom zato što će, ako pokušamo voljeti sva osjetilna bića na općenit način, a ne obaziremo se na ljubljenje specifičnih osoba s kojima se družimo, naše ljubljenje drugih biti apstraktno i nevjerodostojno. Tijekom meditacije možemo razviti neke dobre osjećaje, ali oni će brzo nestati kad ustanemo iz meditacije, a naš će um ostati u osnovi nepromijenjen. Međutim, ako na kraju svakog meditacijskog sjedenja donesemo posebnu odluku da ljubimo one s kojima ćemo provesti vrijeme, i zatim tu odluku provedemo u praksi, naša će ljubav biti čvrsta i iskrena. Usmjerenim trudom da volimo naš neposredni krug ljudi, čak i kada nam otežavaju život, stalno ćemo potkopavati svoje samoljublje i u svom umu postupno graditi čvrst temelj ljubljenja drugih. S ovim nam temeljem neće biti teško proširiti svoju ljubav na sve više i više osjetilnih bića, sve dok ne razvijemo univerzalnu ljubav i suosjećanje Bodhisattve. Naša sposobnost da pomognemo drugima također ovisi o našoj karmičkoj povezanosti s njima iz ovog i prethodnih života. Svi imamo blizak krug osoba s kojima imamo posebnu karmičku vezu u ovom životu. Iako trebamo naučiti podjednako voljeti sva živa bića, to ne znači da se prema svakome trebamo ophoditi na isti način. Na primjer, bilo bi se neprikladno ophoditi prema ljudima kojima nismo dragi na jednak način na koji se ophodimo prema svojim bliskim prijateljima i obitelji jer oni to možda ne bi prihvatili. Također, ima ljudi koji žele da ih se ostavi na miru, ili koji ne vole nikakvo iskazivanje naklonosti. Voljeti druge je prvenstveno stav uma, a način na koji to izražavamo ovisi o potrebama, željama i situacijama svakog pojedinca, kao i o našoj karmičkoj vezi s njima. Ne možemo se fizički brinuti za svakoga, ali možemo razviti brižan stav prema svim bićima. To je glavna poanta uvježbavanja uma. Uvježbavajući svoj um na ovaj način, na koncu ćemo postati Buddha sa stvarnom moći da zaštitimo sva osjetilna bića. Kroz pažljivo promišljanje svih gore navedenih stavki, dolazimo do sljedećeg zaključka: Zbog toga što su meni sva osjetilna bića vrlo dragocjena, moram ih ljubiti i smatrati dragima. Trebali bismo ovu odluku smatrati sjemenom i držati je kontinuirano u svom umu, njegujući je dok ne izraste u spontani osjećaj ljubljenja i sebe i svih živih bića u jednakoj mjeri. Ta se spoznaja zove „izjednačavanje sebe s drugima”. Baš kao što cijenimo svoj mir i sreću, tako bismo trebali cijeniti mir i sreću svih živih bića; i baš kao što radimo da sebe oslobodimo od patnje i problema, isto tako bismo trebali raditi kako bi oslobodili druge.