Općenito govoreći, postoje tri vrste ljubavi: srdačna ljubav, brižna ljubav i željna ljubav. Na primjer, kada majka gleda svoju djecu ona prema njima osjeća veliku naklonost i vidi ih kao predivne, neovisno o tome kako ona izgledaju drugim ljudima. Zbog svoje srdačne ljubavi, ona prirodno osjeća da su djeca dragocjena i važna; taj se osjećaj zove brižna ljubav. Zbog toga što ljubi svoju djecu, ona iskreno želi da budu sretna; ova želja je željna ljubav. Željna ljubav proizlazi iz brižne ljubavi, koja, opet, proizlazi iz srdačne ljubavi. Trebamo razviti ove tri vrste ljubavi prema svim živim bićima, bez iznimke.
Nakon što smo prakticiranjem prethodnih razvili iskustvo brižne ljubavi za sva živa bića, budemo li kontemplirali kako su sva živa bića lišena čiste sreće, prirodno ćemo razviti iskrenu želju da povedemo sva živa bića do stanja čiste sreće. Ovo je univerzalna željna ljubav.  Što je čista sreća? Čista sreća je sreća koja dolazi iz mirnog uma. Sreća koja dolazi od svjetovnih užitaka kao što su jelo, piće, seks i opuštanje nije ni čista ni prava sreća. To je promjenjiva patnja, ili samo smanjenje prijašnje patnje. Uvjažbavanjem možemo razviti i zadržati mir uma sve vrijeme, te tako biti sretni sve vrijeme. U Četiristo strofa, veliki učenjak Aryadeva kaže: Doživljaj patnje se nikad neće promijeniti istim uzrokom, Ali možemo vidjeti da se doživljaj sreće mijenja istim uzrokom. Ovo znači da se, na primjer, patnja uzrokovana vatrom nikad neće promijeniti u sreću istom tom vatrom, ali da možemo vidjeti kako će sreća uzrokovana jedenjem, na primjer, postupno preći u patnju ako nastavimo jesti. Kako možemo ovo shvatiti? Kada jedemo svoju omiljenu hranu, ona ima divan okus, ali ako nastavimo jesti tanjur za tanjurom, naša sreća će se ubrzo početi pretvarati u neugodu, gađenje i na koncu bol. To dokazuje da će se doživljaj sreće promijeniti u patnju istim uzrokom. Od jedenja dolazi sreća, ali i patnja mučnine. To pokazuje kako svjetovni užitci poput jedenja nisu pravi uzroci sreće, a tim se implicira da užitak koji dolazi iz svjetovnih užitaka nije prava sreća. Međutim, s bolnim se iskustvima ne događa obratno. Na primjer, nikada nam ne može postati ugodno to što se stalno udaramo čekićem po prstu, zato što je to istinski uzrok patnje. Baš kao što iz istinskog uzroka patnje nikada ne može proizaći sreća, tako ni iz istinskog uzroka sreće nikada ne može proizaći patnja. S obzirom na to da se ugodni osjećaji koji dolaze od svjetovnih užitaka pretvaraju u patnju, znači da oni ne mogu biti prava sreća. Produljeno uživanje u jelu, sportu, seksu ili bilo kojem drugom običnom užitku neminovno vodi do patnje. Bez obzira na to koliko se mi trudili pronaći sreću u svjetovnim zadovoljstvima, to nam nikada neće poći za rukom. Kao što je ranije spomenuto, prepuštanje samsaričkim užicima je poput ispijanja slane vode; umjesto da utaži našu žeđ, što više pijemo to smo žedniji. U samsari nikada ne dođemo do točke kad možemo reći: „Sada sam potpuno zadovoljan i ništa mi više ne treba.” Ne samo da svjetovno zadovoljstvo nije istinska sreća, već ne može ni potrajati. Ljudi posvećuju svoje živote stjecanju imovine i društvenog položaja, izgradnji kuće, podizanju obitelji i stvaranju kruga prijatelja; ali kad umru, sve izgube. Sve za što su radili odjednom nestaje i oni u svoj sljedeći život ulaze sami i bez ičega. Čeznu za tim da s drugima stvore duboka i trajna prijateljstva, ali u samsari je to nemoguće. I najprivrženiji će ljubavnici na koncu biti razdvojeni, a kada se ponovno sretnu u budućem životu neće moći prepoznati jedno drugo. Možemo imati osjećaj da su oni koji imaju dobre odnose i koji su u životu uspjeli ispuniti svoje ambicije istinski sretni, ali njihova je sreća zapravo krhka kao mjehurić vode. Prolaznost ne štedi nikoga i ništa; u samsari se svi naši snovi na kraju prekinu. Kao što Buddha kaže u Vinaya Sutrama: Kraj prikupljanja je rasipanje. Kraj uzdizanja je padanje. Kraj susretanja je rastajanje. Kraj rođenja je smrt. Priroda samsare, ciklusa nečistog života je patnja. U ovom nečistom životu nikad nećemo iskusiti čistu sreću ako se ne upustimo u čistu duhovnu praksu. Buddha je usporedio život u samsari sa sjedenjem na vršku igle – bez obzira na to koliko se uporno pokušavali namjestiti, uvijek će nas boljeti, i bez obzira na to koliko uporno pokušavali prilagoditi i poboljšati svoju samsaričku situaciju, ona će nas uvijek iritirati i iz nje će proizlaziti bol. Čista sreća dolazi iz mudrosti, a mudrost dolazi iz prakticiranja čistih duhovnih učenja, „Dharme”. Svaka pojedina praksa predstavljena u ovoj knjizi daje nam priliku da razvijemo i zadržimo mir uma. Ovaj unutarnji mir je čista sreća jer dolazi iz mudrosti, a ne iz svjetovnih užitaka. Ako imamo duboko razumijevanje velikih dobrobiti čiste duhovne prakse, a to je mudrost,  zasigurno ćemo se upustiti u čistu duhovnu praksu. Bez mudrosti to nikad nećemo napraviti i zato je mudrost izvor svih čistih duhovnih praksi. Bez mudrosti smo nalik osobi koja nema oči i ništa ne može vidjeti. Isto tako, bez mudrosti ne možemo razumjeti smislene objekte. Smisao čiste duhovne prakse je već objašnjen u poglavlju o smrti. Što je mudrost? Mudrost je duboko znanje koje razumije smislene objekte. Svi objekti meditacije predstavljeni u ovoj knjizi su smisleni objekti zato što nam znanje koje razumije ove objekte daje veliki smisao u ovom životu i u bezbrojnim budućim životima. Postoji puno razina čiste sreće. Među njima je vrhunska sreća prosvjetljenja. Iz tog razloga, u ovoj praksi razvijanja željne ljubavi za sva živa bića, objekt meditacije generiramo donoseći snažnu odluku da ćemo povesti sva živa bića do čiste sreće prosvjetljenja. To napravimo tako što se upustimo u sljedeću kontemplaciju. Ljubeći sva živa bića, iz dubine srca trebamo misliti: Iako sva živa bića, koja se utapaju u dubokom oceanu samsare, traže sreću sve vrijeme, nitko od njih ne nalazi pravu sreću. Moram ih povesti do čiste sreće prosvjetljenja. Meditiramo na ovu odluku uvijek iznova sve dok ne razvijemo spontanu želju da povedemo sva živa bića do vrhunske sreće prosvjetljenja. 
Izraz „ocean patnje” ima veliki smisao. Ocean patnje se jako razlikuje od običnog oceana. Svaki pojedini dio običnog oceana je po prirodi voda, ali svaki pojedini dio patnje je po prirodi patnja. Obični ocean ima kraj, ali ocean patnje je beskrajan. Sva živa bića se utapaju u ovom beskrajnom oceanu patnje; iako svi danonoćno traže sreću, u oceanu patnje uopće nema sreće. Razmišljanjem i kontempliranjem o ovome, generiramo željnu ljubav, iskreno želeći povesti sva živa bića do čiste sreće prosvjetljenja. Iako obično koristimo izraz „ocean samsare”, ako ga umjesto toga ponekad nazovemo „ocean patnje” to će nas snažno dirnuti u srce. Meditacija na ljubav vrlo je moćna. Željna ljubav se još zove i „neizmjerna ljubav” zato što ako meditiramo na željnu ljubav, primamo neizmjerne dobrobiti u ovom životu i u bezbrojnim budućim životima, čak i ako nam koncentracija nije naročito snažna. Na temelju Buddhinih učenja, veliki učenjak Nagarjuna je naveo osam dobrobiti srdačne ljubavi i željne ljubavi: (1.) Samo jedan trenutak meditiranja na srdačnu ljubav i željnu ljubav sakuplja veću zaslugu, ili dobru sreću, nego da triput dnevno hranimo sve gladne na ovom svijetu. Kad dajemo hranu gladnima, ne dajemo stvarnu sreću. Razlog tome je što sreća koja dolazi od jedenja hrane nije stvarna sreća, već samo privremeno smanjenje gladi. No, meditacija na srdačnu ljubavi i željnu ljubav vodi nas i sva živa bića do čiste i trajne sreće prosvjetljenja. Ostalih sedam dobrobiti meditiranja na srdačnu ljubav i željnu ljubav su da ćemo u budućnosti: (2.) primiti puno brižne dobrote od ljudi i neljudi; (3.) na raznorazne načine biti zaštićeni od ljudi i neljudi; (4.) biti mentalno sretni cijelo vrijeme; (5.) biti fizički zdravi cijelo vrijeme; (6.) biti zaštićeni od oružja, otrova i drugih štetnih okolnosti; (7.) bez truda ostvariti sve nužne uvjete; i (8.) biti rođeni u vrhunskom raju Buddhine zemlje. Nakon što smo kontemplirali ove dobrobiti, trebali bismo uložiti svakodnevni trud u meditiranje na željnu ljubav. Ljubav je veliki zaštitnik koji nas štiti od ljutnje i ljubomore, i od šteta koje nanose duhovi. Dok je Buddha Shakyamuni meditirao pod Bodhi stablom, napali su ga svi zastrašujući demoni ovog svijeta, ali je njegova ljubav pretvorila njihovo oružje u kišu cvijeća. Na koncu će naša ljubav postati univerzalna ljubav Buddhe, koja uistinu ima moć da pruži sreću svim živim bićima. Većina je odnosa među ljudima zasnovana na mješavini ljubavi i vezanosti. To nije čista ljubav, zato što se zasniva na želji za vlastitom srećom – drugu osobu cijenimo jer čini da se osjećamo dobro. Čista ljubav je nepomiješana s vezanošću i u potpunosti proizlazi iz brige za sreću drugih. Iz nje nikada ne proizlaze problemi, već jedino mir i sreća, kako za nas, tako i za druge. Trebamo ukloniti vezanost iz svojih umova, ali to ne znači da trebamo odbaciti svoje odnose. Trebali bismo, umjesto toga, naučiti razlikovati vezanost od ljubavi, pa zatim postupno pokušati ukloniti sve tragove vezanosti iz naših odnosa i poboljšavati svoju ljubav sve dok ne postane čista.