U praksi vjere trebamo razviti i zadržati tri vrste vjere: vjeru divljenja, vjeru vjerovanja i vjeru željenja. Vjera divljenja je prirode radovanja - radovanja potpunoj čistoći prosvijetljenih bića, njihovim učenjima i spoznajama njihovih učenja. Vjera vjerovanja je prirode ispravnog vjerovanja - vjerovanje kako su prosvijetljena bića zaista prisutna pred nama, iako ih ne vidimo, i vjerovanje kako su njihova učenja i spoznaje njihovih učenja pravo uzdanje koje izravno štiti živa bića od patnje i straha. Vjera željenja je prirode željenja - želja da mi sami postanemo poput prosvijetljenih bića, želja da primjenimo njihova učenja u praksi i želja da postignemo spoznaje njihovih učenja. Kako je vjera korijen svih čistih duhovnih postignuća, ona bi trebala biti naša glavna praksa. Dok je čuveni budistički učitelj Atisha boravio na Tibetu, jednom mu je pristupio neki čovjek tražeći duhovne upute. Atisha je šutio pa je tako čovjek, misleći da ga ovaj nije čuo, vrlo glasno ponovio svoju molbu. Atisha je tada odgovorio, „Ja dobro čujem, ali ti trebaš imati vjere.” Prosvijetljena se bića zovu „Buddhe”, njihova učenja „Dharma”, a praktičari koji su stekli spoznaje ovih učenja „Sangha”. Oni su poznati kao Tri dragulja – Buddha dragulj, Dharma dragulj i Sangha dragulj – i objekti su vjere i uzdanja. Zovu se draguljima zato što su veoma dragocjeni. U ovisnosti o uočavanju strahova i patnji samsare i razvoja snažne vjere i uvjerenja u moć Buddhe, Dharme i Sanghe da nas zaštite, donosimo odluku da se oslanjamo na Tri dragulja. Ovo je jednostavan način uzdanja u Buddhu, Dharmu i Sanghu. Bez vjere je naš um kao sprženo sjeme, jer upravo kao što sprženo sjeme ne može proklijati, tako ni znanje bez vjere nikada ne može proizvesti duhovne spoznaje. Vjera u duhovna učenja ili Dharmu potiče snažnu namjeru da je prakticiramo, a ovo zauzvrat potiče trud. Trudom možemo postići bilo što.
Vjera je neophodna. Ako nemamo vjere, čak i ukoliko savladamo duboka učenja i postanemo sposobni za vješte analize, um će nam i dalje biti nepokoren, zato što ova učenja nećemo primjenjivati u praksi. Bez obzira na to koliko dobro razumijemo duhovna učenja na intelektualnoj razini, to nam nikada neće pomoći da smanjimo svoje probleme ljutnje i drugih zabluda, ako nemamo vjere. Možemo čak postati i ponosni na svoje znanje, tako zapravo uvećavajući svoje zablude. Duhovno znanje bez vjere nam neće pomoći da pročistimo svoju negativnost. Možemo čak stvoriti tešku negativnu karmu koristeći svoj duhovni položaj za novac, ugled, moć ili politički autoritet. Stoga bi se vjera trebala njegovati kao nešto izuzetno dragocjeno. Baš kao što prostor prožima sva mjesta, tako vjera prožima sva vrlinska stanja uma. Ako praktičar ima jaku vjeru, primat će dobrobiti čak i ako negdje pogrješi. Jednom je u Indiji harala glad u kojoj su mnogi pomrli. Jedna je starica otišla vidjeti svog Duhovnog vodiča i rekla mu je, „Molim te pokaži mi način na koji mogu spasiti svoj život.” Njen joj je Duhovni vodič savjetovao da jede kamenje. Žena ga je upitala, „Ali kako mogu kamenje učiniti jestivim?”, a on joj je odgovorio, „Ako izgovaraš mantru božice Tsunde, moći ćeš kuhati kamenje.” Tada ju je poučio mantri, ali učinio je malu pogrešku. On ju je poučio mantri OM BALE BULE BUNDE SÖHA, a ne OM TZALE TZULE TZUNDE SÖHA. Ali, starica je imala veliku vjeru u ovu mantru i, izgovarajući je s koncentracijom, kuhala je kamenje i jela ga. Staričin je sin bio redovnik i počeo se brinuti za svoju majku, pa je pošao kući da je posjeti. Bio je zapanjen kada ju je našao dobro uhranjenu i zdravu. Rekao joj je, „Majko, kako to da si tako zdrava kad čak i mladi ljudi umiru od gladi?” Njegova mu je majka tada objasnila da je jela kamenje. Sin ju je upitao, „Kako si uspjela skuhati kamenje?”, i ona mu je rekla mantru koja joj je dana da je izgovara. Sin je brzo uočio pogrešku pa je izjavio, „Tvoja je mantra pogrešna! Mantra božice Tsunde je OM TZALE TZULE TZUNDE SÖHA.” Kada je ovo čula, starica je zapala u dvojbu. Pokušavala je izgovarati obje mantre, ali sada niti jedna od njih nije djelovala, jer joj je vjera bila uništena. Kako bismo razvili i povećali svoju vjeru u duhovna učenja, potreban nam je poseban način slušanja i čitanja. Na primjer, kad čitamo neku knjigu koja otkriva čiste duhovne prakse, trebali bismo misliti: Ova knjiga je poput ogledala Dharme koje pokazuje sve greške mojih tjelesnih, verbalnih ili mentalnih djela. Otkrivajući sve moje nedostatke, ona mi pruža veliku priliku da ih nadvladam i time otklonim sve greške iz svoga mentalnog kontinuuma.
Ova je knjiga vrhunski lijek. Prakticiranjem uputa koje ona sadrži mogu se izliječiti od bolesti zabluda, koje su pravi izvor svih mojih problema i patnji. Ova je knjiga svjetlo mudrosti koje raspršuje tamu mog neznanja, oči kojima mogu vidjeti stvarni put do oslobođenja i prosvjetljenja i vrhunski Duhovni vodič od kojega mogu primiti najdublji i oslobađajući savjet. Nije važno je li autor čuven ili nije – ako knjiga sadrži čista duhovna učenja ona je poput ogledala Dharme, poput vrhunskog lijeka, poput svjetla mudrosti i poput božanskih očiju; i vrhunski je Duhovni vodič. Ako uvijek čitamo knjige Dharme i slušamo učenja s ovakvim posebnim prepoznavanjem, naša će se vjera i mudrost sigurno uvećati. Ovakvim promišljanjem možemo razviti i održati vjeru u duhovna učenja, u učitelje koji nam pokazuju duhovne putove i u svoje duhovne prijatelje. To će nam olakšati napredovanje u duhovnoj praksi.