Praksom uzimanja i davanja možemo dodatno uvećati svoju ljubav i suosjećanje. U ovisnosti o ovoj praksi možemo razviti vrhunsku bodhichittu, koja je prolaz kroz koji možemo ući na put do prosvjetljenja. Kao što je već rečeno, prosvjetljenje je unutarnje svjetlo mudrosti koje je trajno slobodno od svih pogrešnih pojavnosti, te funkcija kojeg je da svakodnevno podari mir uma na svako pojedino živo biće. Ono je izvor sve sreće. Kada tek počnemo meditirati na uzimanje i davanje, ne možemo zbilja preuzeti patnju drugih, niti im dati svoju sreću, ali zamišljajući da to već sada činimo, uvježbavamo svoj um kako bismo to mogli činiti u budućnosti. Trenutno nismo u mogućnosti biti od dobrobiti svim živim bićima, ali imamo potencijal za tu sposobnost, koji je dio naše prirode Buddhe. Prakticiranjem meditacija na uzimanje i davanje sa snažnim suosjećanjem za sva živa bića, sazrijet će potencijal da možemo biti od koristi svim živim bićima, a kad se to dogodi, postat ćemo prosvijetljeno biće, Buddha. „Uzimanje“ u ovom kontekstu znači uzimanje tuđe patnje na sebe kroz meditaciju. Kad tek počinjemo prakticirati uzimanje, ne trebamo previše razmišljati o tome kako je moguće ukloniti nečiju patnju samo snagom mašte. Umjesto toga bismo trebali jednostavno prakticirati uzimanje i davanje s dobrom motivacijom, shvaćajući to kao vrhunsku metodu za uvećanje naših zasluga i koncentracije. Ova praksa također uzrokuje da naš um i djela postanu čista tako da možemo sve lako postići. Iskrenim će uvježbavanjem naša meditacija uzimanja i davanja postati toliko moćna da ćemo razviti sposobnost da izravno uzmemo patnju drugih i da im damo sreću. Mnogo je primjera ostvarenih praktičara koji su koristili moć svoje koncentracije za uzimanje patnji drugih bića s kojima su bili u karmičkoj vezi. Postoji priča o velikom učenjaku i meditatoru Maitriyogiju, koji je na sebe preuzeo bol jednog psa kojega je netko pretukao, tako da su se rane, umjesto na tijelu psa, pojavile na njegovom tijelu. Veliki tibetanski jogi Milarepa je u potpunosti ovladao meditacijom na uzimanje i davanje. Jednom je prilikom preuzeo na sebe patnju jednog čovjeka, ali čovjek nije htio vjerovati da je zahvaljujući Milarepi slobodan od boli. Da bi to dokazao, Milarepa mu je vratio bol, a kada je bol postala prevelika, Milarepa ju je prenio na vrata, koja su se počela tresti! Kada je njihov Duhovni vodič bolestan, iskreni budistički praktičari vjeruju da on ili ona zapravo preuzima na sebe patnje drugih. Mnogi kršćani također vjeruju da je Isus, dozvolivši da ga razapnu, na sebe preuzeo patnju ljudskih bića. Sasvim je moguće da je Isus, dok je bio na križu, prakticirao uzimanje. Ako Buddhe i visoki Bodhisattve imaju moć da izravno uzmu patnje drugih i daruju im sreću, možemo se pitati zašto onda živa bića još uvijek pate. Zbog toga što Buddhe imaju tu moć, oni neprestano dijele blagoslove svim živim bićima. Kao izravan rezultat primanja tih blagoslova, svako pojedino živo biće, uključujući i životinje i bića pakla, ponekad proživljava mir uma, i tada su ta bića sretna i slobodna od očitovane patnje. Međutim, jedini način na koji živa bića mogu postići trajno oslobođenje od patnje je da doista primijene Buddhina učenja u praksi. Baš kao što liječnik ne može izliječiti bolest ako bolesnik zbilja ne uzme propisani lijek, tako ni Buddhe ne mogu izliječiti unutarnju bolest zablude, ako mi zbilja ne uzmemo lijek Dharme. Ako su kapci na našoj kući zatvoreni, onda čak i kad sunce sja, unutra ne može ući puno svjetla, pa kuća ostaje hladna i mračna; ali ako otvorimo kapke, tople će zrake sunca prodrijeti unutra. Slično tome, iako sunce Buddhina blagoslova uvijek sja, ako je naš um zatvoren našim pomanjkanjem vjere, malo će blagoslova moći ući u njega i on će ostati hladan i mračan; ali, razvijanjem snažne vjere, naš će se um otvoriti, a puno će sunce Buddhinih blagoslova navrijeti u njega. Vjera je životna sila duhovne prakse. Trebamo imatnepokolebljivu vjeru u Buddhina učenja, inače nikada nećemo uložiti trud da ta učenja primjenimo u praksi.