Nakon što smo stekli određeno iskustvo ljubljenja svih živih bića možemo proširiti i produbiti svoje suosjećanje, a metoda kojom se to radi otkrivena je u ovom poglavlju. Općenito, svatko već ima neku količinu suosjećanja. Svi osjećamo suosjećanje kada vidimo obitelj ili prijatelje u nevolji, a čak i životinje osjećaju suosjećanje kada vide da njihova mladunčad pati. Naše suosjećanje je naše sjeme ili priroda Buddhe, naš potencijal da postanemo Buddha. Sva će živa bića na koncu postati Buddhe zbog toga što posjeduju to sjeme. Kada kuja vidi svoju štenad kako pati, ona razvije želju da ih zaštiti i oslobodi boli, a ova je suosjećajna želja njeno sjeme Buddhe. Ali, na nesreću, životinje nemaju sposobnost da se uvježbavaju u suosjećanju, pa tako njihovo sjeme Buddhe ne može dozreti. Ljudska bića, pak, imaju veliku priliku razviti svoju prirodu Buddhe. Mi možemo kroz meditaciju širiti i produbljivati svoje suosjećanje sve dok se ono ne pretvori u um univerzalnog, ili velikog suosjećanja – iskrenu želju da se sva živa bića, bez iznimke, trajno oslobodi. Unapređenjem ovog uma univerzalnog suosjećanja, ono će se na koncu pretvoriti u suosjećanje Buddhe koje ima stvarnu moć da oslobodi sva živa bića. Stoga je način da postanemo Buddha probuditi vlastitu suosjećajnu prirodu Buddhe i dovršiti uvježbavanje u univerzalnom suosjećanju. To mogu samo ljudska bića. Suosjećanje je sama bit duhovnog života i glavna praksa onih koji su posvetili svoje živote postizanju prosvjetljenja. Ono je korijen Tri dragulja – Buddhe, Dharme i Sanghe. Ono je korijen Buddhe, jer se Buddhe rađaju iz suosjećanja. Ono je korijen Dharme, zato što Buddhe predaju učenja Dharme motivirani isključivo suosjećanjem prema drugima. Ono je korijen Sanghe, zato što upravo slušanjem i prakticiranjem učenja Dharme koja su dana iz suosjećanja mi postajemo Sangha ili Uzvišena bića.
Što je točno suosjećanje? Suosjećanje je um koji je motiviran ljubljenjem drugih živih bića i želi ih osloboditi patnje. Ponekad možemo iz sebičnih razloga željeti da druga osoba bude slobodna od svoje patnje; to je čest slučaj u odnosima koji su prvenstveno zasnovani na vezanosti. Ako nam je, na primjer, prijatelj bolestan ili potišten možemo željeti da se brzo oporavi kako bismo mogli opet uživati u njegovu društvu; ali ta je želja u osnovi egocentrična i nije istinsko suosjećanje. Istinsko je suosjećanje nužno zasnovano na ljubljenju drugih. Mada već imamo određeni stupanj suosjećanja, ono je, za sada, vrlo pristrano i ograničeno. Kada pati naša obitelj ili prijatelji, za njih lako razvijamo suosjećanje, ali nam je daleko teže osjetiti sućut prema ljudima koje smatramo neugodnima, ili prema neznancima. Nadalje, suosjećanje osjećamo i prema onima koji trpe očitovanu bol, ali ne i prema onima koji uživaju dobre uvjete, a posebice ne prema onima koji se upuštaju u štetna djela. Ako iskreno želimo ostvariti svoj potencijal postižući puno prosvjetljenje, moramo uvećati doseg svog suosjećanja sve dok ono ne obuhvati sva živa bića, bez iznimke, baš kao što i majka puna ljubavi osjeća suosjećanje prema svoj svojoj djeci, bez obzira ponašaju li se ona dobro ili loše. Za razliku od našeg sadašnjeg, ograničenog suosjećanja, koje se već prirodno javlja s vremena na vrijeme, univerzalno suosjećanje treba dugo vremena promišljeno njegovati u meditaciji.