Od svih nebrojenih koncepcijskih misli koje proizlaze iz oceana našeg korijenskog uma, samoljublje je najštetnije, a najkorisniji je um ljubljenja drugih. Što je točno samoljublje? Samoljublje je naš um koji misli „Ja sam važan” i pritom zanemaruje druge. Definirano je kao um koji smatra vlastito ja vrhunski važnim i dragocjenim, i koji se razvija iz pojavnosti istinskog postojanja sebstva. Zabluda samoljublja gotovo stalno funkcionira u našem umu i u samoj je jezgri našeg samsaričkog iskustva. Naše je samoljublje ono zbog čega se nama čini da su naša sreća i sloboda mnogo važnije od slobode i sreće drugih, da su naše želje i osjećaji važniji, a naš život i iskustva mnogo zanimljiviji. Zbog našeg samoljublja se uzrujamo kada nas se kritizira ili vrijeđa, ali ne kada se kritizira nekog nepoznatog, a kad se vrijeđa nekog tko nam se ne sviđa možemo se čak osjećati i sretnima. Kad nas boli osjećamo da je najvažnija stvar na svijetu zaustaviti našu bol što je prije moguće, ali smo daleko strpljiviji kad boli nekog drugog. Međutim, ako provjerimo svojom mudrošću, vidjet ćemo da je samoljublje potpuno pogrešan um bez ikakve osnove u stvarnosti. Nema ama baš nikakvih valjanih razloga da mislimo kako smo važniji od drugih. Za Buddhe, koji imaju nepogrešive umove i vide stvari onakvima kakve jesu, sva su bića jednako važna. Samoljublje je pogrešna svjesnost zato što njegov promatrani objekt, inherentno postojeće sebstvo, ili ja, ne postoji. Ako promatramo svoj um kada se samoljublje snažno očituje, kao kad smo posramljeni, uplašeni ili ogorčeni, primjetit ćemo da imamo vrlo živ osjećaj svog ja. Zbog samoprianjajućeg neznanja, naše nam se ja pojavljuje kao solidan, stvaran entitet, koji postoji sa svoje strane, neovisno od našeg tijela ili uma. To se neovisno ja zove „inherentno postojeće ja” i ono uopće ne postoji. Ja za kojeg tako snažno prianjamo, kojeg toliko ljubimo i čijem služenju i obrani posvećujemo čitav svoj život, puka je tvorevina našeg neznanja. Ako duboko razmislimo o ovoj temi, spoznat ćemo koliko je besmisleno ljubiti nešto što ne postoji. Objašnjenje o tome kako inherentno postojeće ja ne postoji dano je u poglavlju o krajnjoj bodhichitti. Zbog otisaka samoprianjanja nakupljenih od vremena bez početka, što god se pojavljuje našem umu, uključujući i naše ja, izgleda kao inherentno postojeće. Prianjajući za svoje sebstvo kao za inherentno postojeće, prianjamo i za sebstvo drugih kao inherentno postojeće i potom koncipiramo sebe i druge kao inherentno različite. Tada razvijamo samoljublje, koje nagonski osjeća „Ja sam vrhunski važan i dragocjen.” Ukratko, naše samoprianjanje poima naše ja kao inherentno postojeće, a naše samoljublje tada ljubi to inherentno postojeće ja iznad svega drugog. Za obična su bića samoprianjanje i samoljublje vrlo blisko povezani i gotovo sasvim pomiješani. Možemo reći da su i jedno i drugo vrste neznanja, zato što oboje pogrešno poimaju nepostojeći objekt, inherentno postojeće ja. Zbog toga što je svako djelo motivirano ovim umovima okaljano djelo koje uzrokuje da se ponovno rodimo u samsari, bilo bi jednako tako ispravno reći da su za obična bića i samoprianjanje i samoljublje korijen samsare. Postoji i jedna suptilnija vrsta samoljublja, koja nije u sprezi sa samoprianjanjem i koja, stoga, nije vrsta neznanja. Ova vrsta samoljublja postoji u umovima Hinayana Uništitelja dušmana koji su u potpunosti odbacili neznanje samoprianjanja i sve druge zablude i dosegli nirvanu. Međutim, oni i dalje imaju suptilni oblik samoljublja koji proizlazi iz otisaka samoprianjanja i priječi ih da rade za sva osjetilna bića. Objašnjenje ove vrste samoljublja nije unutar dosega ove knjige. Ovdje se samoljublje odnosi na samoljublje običnih bića, što je zabludan um koji ljubi nepostojeće sebstvo i smatra ga vrhunski važnim.