Iz našeg rođenja također proizlaze i patnje starenja. Starenje nam krade ljepotu, zdravlje, dobar izgled, lijep ten, vitalnost i lagodnost. Starenje nas pretvara u objekt prezira. Ono donosi mnoge neželjene patnje i hitro nas nosi našoj smrti. Kako starimo, gubimo svu ljepotu svoje mladosti, a naše snažno, zdravo tijelo postaje slabo i opterećeno bolešću. Naš stas, nekada čvrst i dobro građen, postaje savinut i ružan, a naši se mišići i meso usuču tako da nam udovi postaju tanki poput štapa, a kosti strše van. Kosa nam izgubi boju i sjaj, a ten izgubi blistavost. Lice nam postaje naborano, a crte lica izobličene. Milarepa je rekao: Kako stari ljudi ustaju? Oni ustaju kao da iz zemlje izvlače kolac. Kako stari ljudi hodaju? Jednom kad su na nogama moraju oprezno gaziti kao lovci na ptice. Kako stari ljudi sjedaju? Stropoštaju se kao teški kovčeg kad mu pukne ručka. Možemo kontemplirati sljedeću pjesmu velikog učenjaka Gungtanga o patnjama starenja: Kad ostarimo, kosa nam pobijeli, No, ne zbog toga što smo je oprali; To je znak da ćemo ubrzo sresti Gospodara smrti. Imamo bore na čelu, No, ne zbog toga što imamo previše mesa; To je upozorenje Gospodara smrti: „Uskoro ćeš umrijeti”. Zubi nam poispadaju, No, ne da bi napravili mjesta za nove; Znak je to da ćemo uskoro izgubiti sposobnost da jedemo ljudsku hranu.Lica su nam ružna i neugledna, No, ne zbog toga što nosimo maske; Znak je to da smo izgubili masku mladosti. Glave nam se tresu amo-tamo, No, ne zbog toga što se ne slažemo; To nas Gospodar smrti udara po glavi štapom kojeg drži u desnoj ruci. Hodamo pognuti, zureći u tlo, No, ne zbog toga što tražimo izgubljene igle; Znak je to da tražimo svoju izgubljenu ljepotu i uspomene.
Ustajemo s tla koristeći sva četiri uda, No, ne zbog toga što oponašamo životinje; Znak je to da su nam noge preslabe da bi nam podržale tijelo. Sjedamo kao da smo iznenada pali, No, ne zbog toga što smo ljuti; Znak je to da nam je tijelo izgubilo snagu. Tijelo nam se njiše dok hodamo, No, ne zbog toga što mislimo da smo važni; Znak je to da nam noge ne mogu nositi tijelo. Ruke nam se tresu, No, ne zbog toga što nas svrbi da ukrademo; Znak je to da nemirni prsti Gospodara smrti kradu našu imovinu.
Malo jedemo, No, ne zbog toga što smo škrti; Znak je to da ne možemo probaviti svoju hranu. Često uzdišemo, No ne zato što šapćemo mantre bolesnima; Znak je to da će našeg disanja uskoro nestati. Dok smo mladi možemo putovati oko cijeloga svijeta, ali kad ostarimo, teško stižemo i do svojih ulaznih vrata. Postajemo preslabi za upuštanje u mnoge svjetovne djelatnosti, a često nam se i duhovne djelatnosti prorijede. Na primjer, imamo premalo tjelesne snage za vršenje vrlinskih djela, i imamo premalo mentalne energije za pamćenje, kontemplaciju i meditaciju. Ne možemo pohađati predavanja koja se daju na mjestima do kojih je teško doći, ili u kojima nije udobno boraviti. Ne možemo drugima pomoći na načine koji zahtijevaju tjelesnu snagu ili dobro zdravlje. Ovakve lišenosti često stare ljude čine vrlo tužnima. Kada ostarimo, postajemo poput nekoga tko je slijep i gluh. Ne možemo jasno vidjeti i trebamo sve jače naočale, sve dok konačno više ne možemo čitati. Ne možemo jasno čuti pa nam postaje sve teže slušati muziku ili televiziju, ili čuti što drugi govore. Pamćenje nam slabi. Sve djelatnosti, svjetovne i duhovne, postaju sve teže. Ako vježbamo meditaciju, postaje nam teže steći spoznaje, jer su nam pamćenje i koncentracija preslabi. Ne možemo se posvetiti učenju. Dakle, ako se u mladosti nismo učili i uvježbali u duhovnim praksama, jedino što možemo učiniti kad ostarimo je razviti žaljenje i čekati dolazak Gospodara smrti. Kad ostarimo, ne možemo polučiti isti užitak iz stvari u kojima smo prije uživali, kao što su hrana, piće ili seks. Preslabi smo za razbibrige i prečesto smo iscrpljeni čak i za zabavu. Kako nam životni vijek ističe, ne možemo se pridružiti mladim ljudima u njihovim aktivnostima. Dok oni putuju uokolo mi moramo ostati po strani. Nitko nas ne želi povesti sa sobom kad smo stari i nitko nas ne želi posjećivati. Čak ni naši unuci ne žele dugo ostati s nama. Stari ljudi često u sebi misle, „Kako bi lijepo bilo kada bi mladi ljudi ostali sa mnom. Mogli bismo ići u šetnje i mogao bih im pokazati neke stvari”; no mladi ljudi ne žele biti uključeni u njihove planove. Kako im se život bliži kraju, stari ljudi trpe žalost napuštenosti i usamljenosti. Oni imaju puno osobitih žalosti.