Nitko ne želi patiti. Danju i noću, čak i u snovima, instinktivno pokušavamo izbjeći čak i najmanju patnju. Ovo pokazuje da je trajno oslobođenje od patnje ono što zapravo duboko u sebi tražimo, iako toga nismo potpuno svjesni. Postoje razdoblja u kojima smo oslobođeni tjelesne patnje i mentalnih boli, ali ona nikada ne potraju dulje. Ne treba puno da nam tijelo opet postane neudobno ili bolesno, a um poremećen brigama i nezadovoljstvom. Kad god nadvladamo određeni problem, samo je pitanje vremena kad će neki novi zauzeti njegovo mjesto. Ovo pokazuje da, usprkos svojoj želji za trajnim oslobođenjem od patnje, nikako ne uspijevamo postići to oslobođenje. Dokle god zablude ostaju u našim umovima, nećemo se moći potpuno osloboditi patnje. Možemo uživati u trenucima odmora, ali ubrzo će se naši problemi vratiti. Jedini način kojim konačno možemo privesti svoju patnju kraju je da slijedimo duhovni put. Kako u dubini svoga srca svatko želi potpunu slobodu od patnje, očito je da zapravo svatko treba slijediti duhovni put.
S obzirom na to da je naša želja za svjetovnim užicima toliko snažna, imamo malo ili nimalo zanimanja za duhovnu praksu. S duhovnog je stanovišta taj manjak zanimanja za duhovnu praksu vrsta lijenosti koja se zove „lijenost vezanosti”. Dokle god imamo takvu lijenost, vrata oslobođenja za nas će ostati zatvorena, a posljedično tome i dalje ćemo proživljavati jade u ovom životu i beskrajne patnje iz života u život. Način na koji možemo nadvladati ovu lijenost je meditiranje na smrt. Trebamo kontemplirati i meditirati na svoju smrt uvijek iznova, sve dok ne steknemo duboku spoznaju smrti. Iako na intelektualnoj razini svi znamo da ćemo na koncu umrijeti, naša svjesnost o smrti ostaje površna. S obzirom na to da nas intelektualno znanje ne dira u srce, svakog dana i dalje mislimo, „ Neću umrijeti danas, neću umrijeti danas.” Čak i na dan svoje smrti još uvijek razmišljamo o tome što ćemo raditi sljedeći dan ili tjedan. Ovaj um koji svakoga dana misli, „Neću umrijeti danas” nas zavarava – vodi nas u pogrešnom smjeru i uzrokuje da naš ljudski život postane isprazan. S druge strane, meditiranjem na smrt postupno ćemo zamijeniti tu varljivu misao, „Neću umrijeti danas”, nevarljivom mišlju, „Danas mogu umrijeti.” Um koji svakoga dana spontano misli, „Danas mogu umrijeti” je spoznaja smrti. Ova spoznaja je ona koja izravno iskorjenjuje lijenost vezanosti i otvara vrata duhovnog puta.
Općenito govoreći, možda umremo danas, a možda i ne – to ne znamo. No ako svakoga dana mislimo, „Danas možda neću umrijeti”, ta će nas misao zavarati zato što dolazi iz našeg neznanja; dok nas, ako umjesto toga svakog dana mislimo, „Danas mogu umrijeti”, ova misao neće zavarati zato što dolazi iz naše mudrosti. Ova će korisna misao spriječiti našu lijenost vezanosti i potaknut će nas da se pripremimo za dobrostanje svojih bezbrojnih budućih života ili da uložimo veliki trud u stupanje na put do oslobođenja. Na ovaj ćemo način učiniti svoj ljudski život smislenim. Da bismo meditirali na smrt, kontempliramo kako je naša smrt sigurna, a čas smrti krajnje neizvjestan. Zatim, trebamo shvatiti da nam u vrijeme smrti i nakon smrti samo duhovna praksa može pomoći.
Smrt će sigurno doći i nema ničega što bi je moglo spriječiti. Kontempliramo: Bez obzira na to gdje sam rođen, bilo to u sretnim ili nesretnim stanjima postojanja, na koncu ću morati umrijeti. Bilo da sam rođen u najsretnijim uvjetima samsare ili u najdubljem paklu, morat ću doživjeti smrt. Koliko god daleko otišao, nikada neću naći mjesto na kojemu se mogu sakriti od smrti, čak ni ako odem daleko u svemir, ili se zakopam duboko u zemlju. 
Nitko tko je živio u prvom stoljeću nije živ još i danas, niti je itko iz drugog stoljeća, i tako dalje, ostao živ sve do danas. Preživjela su jedino njihova imena. Svi koji su živjeli prije dvjesto godina umrli su, a svi koji sada žive, za dvije stotine godina bit će mrtvi. Kontemplirajući ove stavke, trebali bismo se upitati, „Mogu li ja jedini nadživjeti smrt?” Kad naša karma za proživljavanje ovog života bude pri kraju, nitko i ništa neće moći spriječiti našu smrt. Kad dođe vrijeme smrti, nećemo joj moći pobjeći. Kad bi bilo moguće spriječiti smrt pomoću vidovitosti ili čudotvornih moći, oni koji su imali takve moći bili bi besmrtni, ali čak i vidovnjaci umiru. Najmoćniji monarsi koji su vladali ovim svijetom bili su bespomoćni pred snagom smrti. Kralj zvijeri, lav, koji može ubiti slona, u trenu biva uništen kad se susretne s Gospodarom smrti. Čak ni milijarderi ne znaju kako izbjeći smrt. Oni je ne mogu omesti mitom, niti sebi kupiti vrijeme, govoreći, „Odgodiš li moju smrt, dat ću ti blago kakvo nisi ni sanjala.” Smrt je neumoljiva i s njom se ne može pregovarati. Ona je nalik urušavanju velike planine u sva četiri smjera; nema načina da se njezino razaranje obuzda. Isto vrijedi i za starenje i bolest. Starost napreduje, kradom potkopavajući našu mladost, snagu i ljepotu. Iako gotovo i nismo svjesni tog procesa, on se već  događa i ne može se obrnuti. Bolest uništava udobnost, moć i snagu naših tijela. Ukoliko nam liječnici pomognu izliječiti prvu bolest, na njeno mjesto već dolazi druga, sve dok se, na kraju, bolest ne može izliječiti, i mi umremo. Ne može se pobjeći ni od bolesti ni od smrti. Ne možemo ih ublažiti bogatstvom niti upotrijebiti čarobne moći kako bi ih uklonili. Svako pojedino biće na ovom svijetu mora propatiti starost, bolest i smrt. Naš se životni vijek ne može produljiti i zapravo se neprestano skraćuje. Od trenutka začeća neumitno idemo prema smrti, baš kao što trkaći konj galopira prema cilju. No i trkaći konji ponekad uspore svoj ritam, ali u svojoj trci prema smrti mi nikada ne zastajemo, ni na trenutak. Naš život istječe i dok spavamo i dok smo budni. Svako se vozilo s vremena na vrijeme zaustavlja i prekida putovanje, ali naš se životni vijek nikada ne prestaje skraćivati. U trenu nakon rođenja, dio je našega životnog vijeka već nestao. Živimo u samom zagrljaju smrti. Nakon rođenja nemamo slobode zastati ni na minutu. Hrlimo prema zagrljaju Gospodara smrti poput trkača na utrci. Možda mislimo da smo među živima, ali sam naš život je autoput smrti. Pretpostavimo da nam liječnik objavi kako imamo neizlječivu bolest i da nam je preostalo tjedan dana života. Kad bi nam tada prijatelj ponudio fantastičan dar, poput dijamanta, novog automobila ili besplatnog ljetovanja, ne bismo se tome previše veselili. Ali, u stvarnosti, naša je sudbina upravo takva, jer svi patimo od smrtne bolesti. Kako je nesmotreno biti suviše zainteresiran za prolazne užitke ovog kratkog života! Ako nam je teško meditirati na smrt, možemo slušati sat koji otkucava i biti svjesni kako svaki otkucaj označava kraj jednog trenutka našeg života i približava nas smrti. Možemo zamisliti da Gospodar smrti živi nedaloko od nas i dok slušamo sat kako otkucava, možemo zamisliti sebe kako iz trenutka u trenutak kročimo prema smrti. Na taj ćemo način shvatiti kako putujemo prema smrti bez i trenutka odmora. Naš je svijet prolazan kao jesenji oblaci, a naše su rođenje i smrt poput ulaska i izlaska glumca na pozornicu. Glumci često mijenjaju svoje kostime i svoje uloge, izlazeći na pozornicu pod mnogim različitim krinkama. Na isti način, živa bića stalno preuzimaju razne oblike i ulaze u nove svjetove. Ponekad su ljudska bića, ponekad životinje, a ponekad uđu u pakao. Trebali bismo razumjeti da životni vijek živih bića prolazi poput munje na nebu i nestaje brzo poput vode koja pada s visoke planine. Smrt će doći bez obzira na to jesmo li našli vremena za duhovnu praksu ili ne. Iako je život kratak, ne bi bilo tako loše kada bismo imali mnogo vremena za duhovnu praksu, ali većina je našeg vremena zauzeta spavanjem, radom, jelom, kupovanjem, razgovorima  i tako dalje, što ostavlja vrlo malo vremena za čistu duhovnu praksu. Naše se vrijeme lako potroši u bavljenju drugim poslovima, sve dok jednom, iznenada, ne umremo. Stalno mislimo kako imamo mnogo vremena za duhovnu praksu, ali ako pobliže ispitamo svoj način života, vidjet ćemo da prođu dani i dani, a da se ozbiljnije ne prihvatimo prakse. Ako ne nađemo vremena za čisto upuštanje u duhovnu praksu, u trenutku smrti osvrnut ćemo se na svoj život i shvatiti da nam je bio od slabe koristi. Međutim, ako meditiramo na smrt, razvit ćemo iskrenu želju za čistom praksom i prirodno ćemo početi prilagođavati svoj dnevni ritam tako da uključi barem malo vremena za praksu. Na kraju ćemo nalaziti više vremena za praksu nego za druge stvari. Ako opetovano meditiramo na smrt možemo se prestrašiti, ali nije dovoljno samo osjećati strah. Jednom kad smo razvili prikladan strah od toga da umremo nespremni, trebamo potražiti nešto što će nam pružiti stvarnu zaštitu. Putovi budućih života vrlo su dugi i nepoznati. Moramo proživljavati život za životom i ne možemo biti sigurni gdje ćemo se ponovno roditi – hoćemo li morati slijediti putove u nesretna stanja postojanja ili putove u sretna područja. Nemamo nikakve slobode ili neovisnosti, već moramo ići kamo god nas naša karma odvede. Stoga, trebamo pronaći nešto što će nam pokazati siguran put do budućih života, nešto što će nas usmjeriti prema ispravnim putovima i držati nas podalje od pogrešnih putova. Naša imovina i užici ovoga života ne mogu nas zaštititi. Budući da samo duhovna učenja otkrivaju besprijekoran put koji će nam pomoći i zaštititi nas u budućnosti, moramo uložiti trud tijelom, govorom i umom kako bismo u praksi primijenili duhovna učenja poput onih opisanih u ovoj knjizi. Jogin Milarepa je rekao: Više je strahova u budućim životima nego u ovom. Jeste li pripremili nešto da vam pomogne? Ako se niste pripremili za svoje buduće živote, učinite to sada. Jedina je zaštita protiv tih strahova praksa svetih duhovnih učenja. Razmislimo li o svom životu, vidjet ćemo da smo proživjeli mnogo godina bez zanimanja za duhovnu praksu, a da čak i sada, kada imamo želju za prakticiranjem, ipak, zbog lijenosti, ne prakticiramo čisto. Veliki učenjak po imenu Gungtang je rekao: Dvadeset sam godina proveo ne želeći prakticirati duhovna učenja. Sljedećih sam dvadeset godina proveo misleći kako mogu prakticirati kasnije. Tada sam proveo još dvadeset godina zaokupljen drugim stvarima i žaleći zbog činjenice što se nisam upustio u duhovnu praksu. To je priča o mom ispraznom ljudskom životu. Ovo bi mogla biti naša životna priča, ali ako meditiramo na smrt, izbjeći ćemo traćenje dragocjenog ljudskog života i težit ćemo tome da ga učinimo smislenim. Kontempliranjem ovih stavki trebali bismo duboko misliti: „Svakako ću umrijeti.” S obzirom na to da nam je u trenutku smrti samo duhovna praksa od stvarne pomoći, donosimo čvrstu odluku, „Moram duhovna učenja, Dharmu, primijeniti u praksi.” Kada nam se u umu snažno i jasno pojavi ova nova misao, zadržimo je jednousmjereno, bez distrakcija kako bismo se što više zbližili s tom mišlju, sve dok je više nikada ne smetnemo s uma.