Buddha nas nije poticao da odbacimo svoje svakodnevne aktivnosti kojima osiguravamo uvjete nužne za život ili koji sprječavaju siromaštvo, probleme okolišra, određene bolesti i slično. No, bez obzira koliko uspješni bili u tim aktivnostima, nikad nećemo postići trajan prestanak tih problema. Morat ćemo ih još uvijek proživljavati u svojim bezbrojnim budućim životima a, čak i u ovom životu, iako naporno radimo da spriječimo ove probleme, patnje siromaštva, zagađenog okoliša i bolesti se uvećavaju po cijelom svijetu. Štoviše, zbog moći moderne tehnologije sada su na svijetu vrebaju mnoge opasnosti koje nikad prije nisu postojale. Stoga, ne bismo se trebali zadovoljiti pukom trenutnom slobodom od određenih patnji već bismo trebali uložiti veliki trud u postizanje trajne slobode dok imamo ovu priliku. Trebali bismo razmotriti dragocjenost ljudskog života. Zbog svojih prijašnjih zabludnih nazora koji su nijekali vrijednost duhovne prakse, oni koji su se ponovno rodili kao životinje, na primjer, nemaju priliku upustiti se u duhovnu praksu koja je jedina iz koje proizlazi smisleni život. Kako je njima nemoguće slušati, razumjeti, promišljati i meditirati na duhovne upute, njihovo je sadašnje ponovno rođenje kao životinja samo po sebi već zapreka. Jedino su ljudska bića slobodna od takvih zapreka i imaju sve potrebne uvjete za upuštanje u duhovne putove, koji jedini vode do vječnog mira i sreće. Ova kombinacija slobode i posjedovanja potrebnih uvjeta je posebna karakteristika koja naš ljudski život čini tako dragocjenim. Budući da je samoprianjanje korijen patnje, ako ne postignemo trajni prestanak samoprianjanja, nikad nećemo postići trajni prestanak patnje. Kako možemo postići trajni prestanak samoprianjanja? Prvo trebamo znati da postoji devet vrsta samoprianjanja. To su: samoprianjanje područja želje; samoprianjanje prvog, drugog, trećeg i četvrtog područja oblika; i samoprianjanje prvog, drugog, trećeg i četvrtog područja bez oblika. Prvo je najgrublja razina samoprianjanja, a onda postaju sve suptilniji do devetog, takozvanog „samoprianjanja vrhunca samsare“, koje je najsuptilnije. Kontinuiranim meditiranjem na prazninu s motivacijom odricanja, na koncu ćemo odbaciti ovih devet vrsta samoprianjanja i konačno, kad odbacimo samoprianjanje vrhunca samsare, postići ćemo trajni prestanak svog samoprianjanja i svih drugih zabluda. Istovremeno ćemo postići trajni prestanak svih patnji ovog života i bezbrojnih budućih života. Ovaj trajni prestanak patnje i njenog uzroka, samoprianjanja, pravo je oslobođenje poznato kao „nirvana“, vrhunski trajni unutarnji mir. Time ćemo ostvariti pravi smisao ljudskog života.
Oni koji su ostvarili oslobođenje, ili nirvanu, uvijek borave u Čistoj zemlji u kojoj proživljavaju čistu okolinu, čiste užitke, čista tijela i čiste umove zato što su njihovi umovi potpuno čisti, slobodni od mrlja svih zabluda. Također pomažu živim bićima kroz svoje emanacije. Oslobođenje se ne može postići bez uloženog truda – ako samo čekamo i mislimo da će nam jednog dana netko udijeliti trajno oslobođenje od svih problema. Samo slijeđenjem puta do oslobođenja možemo postići nirvanu. Put do oslobođenja nije vanjski put već unutarnji put. Znamo da vanjski putovi vode s jednog mjesta na drugo, dok je put do oslobođenja unutarnji put koji vodi iz samsare u Čistu zemlju. Unutarnji put je mentalno djelo i ili je vrlinski ili nevrlinski; ne može biti neutralno djelo. Mentalna djela koja su nevrlinska vode nas do nekog od tri niža ponovna rođenja: rođenja kao životinja, gladni duh ili biće pakla. Mentalna djela koja su okaljana vrlina vode nas do nekog od tri viša ponovna rođenja: rođenja kao ljudsko biće, polubog ili bog. Mentalna djela motivirana odricanjem vode nas do stanja čiste i vječne sreće oslobođenja, nirvane. Odricanje je prolaz kroz koji ulazimo na put do oslobođenja. Pravi put do oslobođenja ima pet razina: put sakupljanja, put pripreme, put viđenja, put meditacije i Put bez daljnjeg učenja. Praksa ovih pet putova sadržana je u praksi tri više obuke: obuke u moralnoj disciplini, obuke u koncentraciji ili meditaciji i obuku u mudrosti koja spoznaje prazninu, sve motivirano odricanjem – iskrenom željom da trajno sebe oslobodimo od patnje i njenog uzroka, samoprianjanja. Trebamo iskreno prakticirati tri više obuke jer su one glavni put do oslobođenja. Priroda moralne discipline je odbacivanje neprimjerenih djela, održavanje čistog ponašanja i izvođenje svakog djela ispravno s vrlinskom motivacijom. Moralna disciplina je najvažnija za svakog kako bi spriječili buduće probleme sebi i drugima. Ona nas čini listim zato što čini naša djela čistim. Mi sami trebamo biti svježi i čisti; nije dovoljno imati samo čisto tijelo zato što naše tijelo nije naše sebstvo. Moralna disciplina je poput velike zemlje koja podržava i hrani usjeve duhovnih spoznaja, Dharma spoznaja. Bez prakticiranja moralne discipline vrlo je teško napredovati u dohovnoj obuci. Obuka u višoj moralnoj disciplini znači naučiti se duboko zbližiti s praksom moralne discipline, motivirani odricanjem. Druga viša obuka je obuka u višoj koncentraciji. Priroda koncentracije je sprječiti distrakcije i koncentrirati se na vrlinski objekt. Veoma je važno uvježbavati se u koncentraciji jer uz distrakcije ništa ne možemo postići. Obuka u višoj koncentraciji znači naučiti se duboko zbližiti sa sposobnošću da zaustavimo distrakcije i koncentriramo se na vrlinski objekt, motivirani odricanjem. U odnosu na svaku Dharma praksu vrlo je lako ostvariti napredak ako nam je koncentracija jasna i jaka. Inače su nam distrakcijeglavni problem. Praksa moralne discipline sprječava grube distrakcije, a koncentracija sprječava suptilne distrakcije; zajedno proizvode brze rezultate u našoj Dharma praksi. Treća viša obuka je obuka u višoj mudrosti. Priroda mudrosti je vrlinski inteligentni um čija je funkcija da ukloni zbunjenost i razumije smislene objekte. Brojni su ljudi izuzetno inteligentni u uništavanju svojih neprijatelja, brizi za svoju obitelj, metodama da dobiju što žele i slično, ali to nije mudrost. Čak i životinje imaju tu inteligenciju. Svjetovna inteligencija je varljiva, dok nas mudrost nikad neće obmanuti. Ona je naš unutarnji Duhovni vodič koji nas vodi do ispravnih putova i božansko oko kojim možemo vidjeti prošle i buduće živote i posebnu vezu između naših djela i naših iskustava, zvanu „karma“. Tema karme je veoma opsežna i suptilna, a shvatiti je možemo samo kroz mudrost. Obuka u višoj mudrosti je meditiranje na mudrost koja spoznaje prazninu, motivirano odricanjem. Kad spoznamo prazninu, pretvorimo svoj um u mudrost koja spoznaje prazninu i jednousmjereno se zadržimo na njoj što duže možemo. Praksa tri više obuke je znanstvena metoda za postizanje trajnog prestanka patnje i njenog uzroka, samoprianjanja. Ove se može shvatiti iz sljedeće analogije. 
Kad pilom posiječemo stablo, sama pila nije dovoljna da se posiječe drvo. Ona ovisi rukama kojima je držima, a one o tijelu kojem pripadaju. Obuka u višoj moralnoj disciplini je poput našeg tijela, obuka u višoj koncentraciji je poput naših ruku, a obuka u višoj mudrosti je poput pile. Koristeći sve tri zajedno, možemo posjeći otrovno stablo našeg samoprianjajućeg neznanja, a time automatski i sve druge zablude – njegove grane – a sve naše patnje i problemi – njegovi plodovi – će potpuno prestati. Tada ćemo postići trajni prestanak patnji ovog života i bezbrojnih budućih života. Riješit ćemo sve svoje probleme i ostvariti pravi smisao svog života